"Sa 15 godina prezivjela sam logor blizu Srebrenice, izvodenje na strijeljanje, silovanje i progon. Poslije toga prezivjela sam jos jedan logor - u braku sa muzem zlostavljacem koji mi je stalno govorio da sam ja kriva sto su me ti vojnici silovali. Njih, koji su mi to ucinili, cak sam pronasla na Facebooku. Normalno zive. Moja djeca i ja zivjeli smo u trosnoj baraci za koju sam se godinama borila na sudu”, sudbina je 38-godisnje zene iz sela pored Srebrenice, koja danas zivi u Tuzli.
Al Jazeera donosi njenu pricu. Gotovo 20 godina od zavrsetka rata u Bosni i Hercegovini ona, kao i druge zrtve ratnog silovanja, prozivljava jos jednu traumu, ovaj put zbog problema s kojima se susrecu u poslijeratnom periodu i neosjetljivosti drustva.
Uvrede i ignoriranje u raznim sluzbama, cak i zdravstvenim, siromastvo, ceste optuzbe supruga da su one krive za zlocin koji su prezivjele, nedovoljna pomoc drzave, ali i nevladinih organizacija, kao i nekaznjavanje pocinilaca dodatno ih ponizavaju.
“U svibnju 1992., kad sam imala 15 godina, mi smo bjezali u sume i tamo se skrivali. Jedno jutro moj otac, tetka i ja dotrcali smo do kuce da uzmemo hranu, jer smo bili gladni. Tu su nas nasi susjedi Srbi zarobili i odveli u Rudnik Sase u Srebrenici, koji je pretvoren u logor”, pocinje pricati tihim glasom.
Sljedeceg dana su prozvali njenog oca i poslali ga da prenese poruku ostalima u njihovom selu koji su se skrivali u sumi da se predaju. Kazali su mu da ce, ako se ne vrati, nju ubiti.
Dan kasnije njen otac se nije vratio. Vojnici su joj rekli da je izvode na strijeljanje. Medutim, umjesto toga odveli su je u ambulantu, a predvecer vratili u dvoranu u Rudniku.
Pistolj u sljepoocnicu
Medu 60 zarobljenika, koliko ih je tada bilo u logoru, najstariji je imao 85 godina, a najmladi je bio dijete od dvije-tri godine.
Komandant koji je, kako kaze, bio iz Srbije, te dvojica vojnika trazili su dobrovoljce za ciscenje vojnih objekata u Bratuncu. Medutim, kako se niko od zarobljenih nije javljao, nju i jos dvije djevojke odveli su u napustenu kucu, gdje su ih silovali.
"Vristala sam, opirala sam se, a taj vojnik me nekoliko puta udario. Onda je uzeo pistolj i uperio ga u moju sljepocnicu. Sjecam se da je to trajalo nekad do kasno u noc. Zavezao je lisicama svoju ruku za moju da ne pobjegnem", prica Tuzlanka.
Sljedece veceri vojnici su prevezli izmucene i gladne djevojke u drugu kucu.
"Jedan vojnik kojeg sam poznavala tu me silovao. Cijelo vrijeme je psovao i samarao me, a na kraju me je udario nogom u leda. Ja sam pala pred jedna vrata. Tada je neki od vojnika sutnuo jednu od djevojaka iz sobe, uhvatio mene za ruku i bacio me na krevet. Kada je on zavrsio, usao je jos jedan, kojeg sam isto poznavala. Kada me je i taj treci silovao, usao je cetvrti vojnik... Vec je bilo jutro. Posto sam vristala, natrpali su mi papira u usta, a od placa mi se nos zacepio i nisam mogla disati. Izgubila sam svijest, a kada sam dosla sebi vidjela sam da mi je kosa skroz mokra. Na kraju su mi svezali ruke...", otkriva strasne detalje.
Silovatelji na Facebooku
Nekoliko dana kasnije, kada su ih vratili u logor, njen susjed, vojnik, pucao je na zarobljenike, ali ga je brat odgurnuo, te je rafal opalio iznad njihovih glava.
Odveli su ih u Bratunac, a zatim u izbjeglicki centar u Loznicu u Srbiji, gdje su morali promijeniti imena. Premjestani su u razne izbjeglicke kampove u Srbiji, Madarskoj i BiH, gdje je Al Jazeerina sugovornica upoznala svog bivseg muza.
U sijecnju 1993. autobusima su prebaceni u Tuzlu, a nekoliko mjeseci poslije skolski kolega joj je javio da su joj roditelji zivi.
U lipnju 1995., kada je Srebrenica pala, pronasla je majku, sestru i brata.
"Otac je bjezao iz Srebrenice kroz sume i bio je zarobljen nakon 11 dana lutanja. Odveden je u logor, gdje je bio sest mjeseci. Razmijenjen je pred Novu godinu 1995. i tada smo se vidjeli prvi put. Nakon svega", kaze.
Nijedan od vojnika koji su je silovali jos nije procesuiran, iako je od pocetka 1994. davala izjave o tome sto je prezivjela. Svjedocila je i pred Haskim tribunalom 2005. godine.
"Neke od njih koji su mi to ucinili pronasla sam na Facebooku. Tamo sam vidjela da zive u Srbiji. Imaju otvorene profile, slobodno se ponasaju, stavljaju razne nacionalisticke statuse", prica.
Delozacija iz trosne barake
Medutim, istice da je nakon logora i silovanja prezivjela i "drugi logor" – onaj u braku. Buducem suprugu je odmah na pocetku poznanstva ispricala sto joj se desilo. Tek kasnije, u braku, poceo joj je prigovarati i stalno ponavljati da je ona kriva za to, u sto ju je gotovo uvjerio.
"Prvi put kada sam bila pozvana da dam izjavu u policiji o tome sto sam prezivjela kada su me zarobili, muz mi nije dao da idem sama. Morala sam dobro paziti sto cu reci, jer sam znala da cu poslije svake izgovorene rijeci dobiti udarac kada se vratimo kuci. Tako je i bilo".
Razvela se dok je on bio u zatvoru. Ostala je sama s dvoje male djece i pocela cistiti po kucama kako bi prezivjeli.
Opcina Tuzla izdala joj je privremeno rjesenje da moze zivjeti u jednoj trosnoj baraci, izgradenoj poslije Drugog svjetskog rata.
"To nije ni kuca ni supa. Kupaonica nije postojala, tako da smo se djeca i ja kupali u jednom koritu."
Kupaonica je napravljena tek u humanitarnoj akciji, a kako je ostalo jos novca, htjela je renovirati i ostatak barake. Opcina je to odobrila, ali su joj tri mjeseca poslije poslali nalog za delozaciju.
Poslije trogodisnje borbe sud je odlucio da joj baraku dodijeli na dozivotno koristenje. U meduvremenu se zaposlila i digla mali kredit kako bi nastavila popravke krova i terase.
Kad je zajedno sa drugim zenama pocela redovno odlaziti na grupne terapije u Centar za mentalno zdravlje u Tuzli, dobile su novu snagu i odlucile osnovati udrugu Nas glas, prvu u Tuzlanskom kantonu, koje vode same zrtve.
Na pocetku, 2011. godine, bilo ih je samo 11, dok ih sada ima vise od 40 clanova, ukljucujuci i jednog muskarca koji je bio zrtva seksualnog nasilja u ratu, a koji je tek nedavno odlucio o tome javno progovoriti.
