SUDBINA FATA U SREBRENICI: /

Bio je zvijezda Juge, šminkao se, nosio haljine, pete i pjevao o Fati. A onda se pridružio Arkanovoj paravojsci

Image
Foto: Profimedia

O Oliveru Mandiću, Live Aidu i Srebrenici, piše Hrvoje Klasić

14.7.2020.
11:59
Profimedia
VOYO logo

Gotovo na isti dan u razmaku od točno deset godina obilježavamo dva događaja koji pokazuju potpuno suprotne obrasce ljudskog ponašanja. Prvi dokazuje kako je lako pomoći nekome, čak i potpunom strancu, ako postoji želja i volja da mu se pomogne. Dokazuje da čovjek čovjeku može biti brat, samo ako to želi. Drugi pak dokazuje koliko malo treba da dojučerašnji susjedi, prijatelji i rođaci jedni drugima počnu činiti zlo. Taj drugi događaj najbolji je dokaz da čovjek čovjeku može biti i vuk, samo ako to poželi.

U svim antologijama rock'n'rolla, ali i svim antologijama humanitarnog aktivizma, 13. srpnja 1985. ostat će zapisan zlatnim slovima. Toga dana u Londonu i Philadelphiji održana su dva megakoncerta pod nazivom "Live Aid" s ciljem prikupljanja pomoći za gladnu djecu u Etiopiji. U nastupima najvećih glazbenih zvijezda poput grupa Queen, U2, The Who, Dire Straits, Led Zeppelin, Duran Duran i The Beach Boys, ili pjevača poput Davida Bowieja, Eltona Johna, Paula McCartneya, Madonne i Joan Baez uživalo je više od 160 tisuća ljudi uživo, te gotovo dvije milijarde ljudi preko malih ekrana u 150 zemalja širom svijeta. Osim gledatelja, zadovoljni su bili i organizatori jer je tijekom koncerata prikupljeno oko 150 milijuna dolara koji su kroz razne oblike pomoći upućeni u Afriku.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Pokrenut kao britansko-američki projekt "Live Aid" je odmah potaknuo i glazbenike u drugim državama da svoj zvjezdani status iskoriste u plemenite svrhe. Među prvima koji su se uključili u ovu kampanju bili su jugoslavenski rokeri. Okupljeni pod imenom "Yu rock misija" Željko Bebek, Bajaga, Slađana Milošević, Marina Perazić, Zdravko Čolić, Massimo Savić, Vlatko Stefanovski, Anja Rupel i mnogi drugi pjevači i pjevačice različitih nacija iz različitih republika snimili su spot za pjesmu "Za milion godina" koji je prikazan na spomenutim koncertima u Londonu i Philadelphiji. Dva dana kasnije, 15. srpnja 1985., članovi "Yu rock misije" nastupili su uživo na beogradskoj Marakani na osmosatnom koncertu koji se osim u Jugoslaviji prenosio i na Kubi i u Čehoslovačkoj. Od prodaje ulaznica i ploča prikupljeno je više od 400 tisuća dolara.

Od haljina i ruža do zločinačkih Arkanovih postrojbi

Nažalost, spremnost pjevača i građana na pomoć ljudima izvan Jugoslavije uskoro će doći na veliku kušnju u samoj Jugoslaviji. Svega nekoliko godina nakon humanitarne rock misije zemlja se našla u humanitarnoj katastrofi. Kako su vrijednosti poput bratstva, jedinstva, suživota i solidarnosti u kratkom vremenu zamijenjene bezvrijednosti poput mržnje, nasilja i zločina svojim je primjerom vrlo konkretno pokazao i jedan od sudionika "Yu rock misije".

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Oliver Mandić je u Jugoslaviji bio pojam ekstravagancije. Inovativnim glazbenim izričajem i provokativnim scenskim nastupom definitivno je bio drugačiji od ostalih. Njegov transvestizam, tj. šminkanje, oblačenje haljina i nošenje ženskih cipela s visokom petom, istovremeno je sablažnjavao, ali i širio granice slobode i tolerancije. Zato i nije bilo pogodnije osobe od Mandića da pjesmu "Za milion godina" otvori stihom "kada jedna gruba reč ko vrata teška zatvori sve prolaze". Iste, 1985. snimio je i dvije pjesme kojima je očito htio naglasiti da ni ljubav nema granica, bilo republičkih ili nacionalnih. Dok u prvoj pod nazivom "Kaje, bre" pjeva zagrebačkim curama, početnim stihovima druge – "Hej lepa Fato sa Baščaršije svrati ponekad do Skadarlije" – jasno daje do znanja gdje se ovaj put nalazi predmet njegove požude.

Nekoliko godina nakon sudjelovanja u "Yu rock misiji" i pjevanja o Zagrepčankama i Sarajkama Oliver Mandić je ruž, suknje i štikle zamijenio vojničkom uniformom. Dobrovoljno je pristupio paravojnoj nacionalističkoj formaciji "Srpska dobrovoljačka garda" kojom je zapovijedao Željko Ražnatović Arkan, i koja će svoj krvavi trag u vidu pljačke, protjerivanja, silovanja i masovnih ubojstava ostaviti u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Iz tog će vremena ostati upamćeno jedno Mandićevo javno obraćanju s ratišta u Hrvatskoj kojim poziva "pi..e koje su pobjegle iz Krajine i sjede po beogradskim kafićima da se vrate i brane srpske zemlje".

Sudbina Fata u Srebrenici

Njegovi istomišljenici i suborci igrat će ključnu ulogu u drugom događaju koji sam spomenuo na početku ovog teksta. Točno deset godina poslije humanitarnih koncerata u Londonu, Philadelphiji i Beogradu Europa je svjedočila najvećem organiziranom zločinu počinjenom na svom tlu nakon Drugog svjetskog rata. Sredinom srpnja 1995. pripadnici Vojske Republike Srpske zajedno s brojnim srpskim dobrovoljcima zauzeli su mjesto Srebrenica na istoku Bosne i Hercegovine i poubijali više od osam tisuća razoružanih Bošnjaka. Za to zlodjelo, koje je Međunarodni sud u Haagu okarakterizirao i kao genocid, do sada su izrečene zatvorske kazne u ukupnom trajanju duljem od 700 godina, uključujući i nekoliko doživotnih.

Nije mi poznato je li u trenutku kada je čuo za masakr Oliver Mandić pomislio na Fatu čijoj se ljepoti deset godina ranije u svojoj pjesmi divio. Poznate će, nažalost, ubrzo po dolasku srpskih jedinica, postati sudbine brojnih Fata i njihovih obitelji u Srebrenici. Npr. sudbina Fate Alispahić kojoj su tih dana u srpnju 1995. ubili trojicu sinova, muža i dvojicu braće, Fatime Mujić kojoj su također ubili trojicu sinova i muža, Fate Orlović kojoj su ubili muža i 25 članova obitelji, ili doktorice Fatime Klempić-Dautbašić koja je brigu o ranjenicima pretpostavila brizi za vlastiti život.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Za razliku od ovih žena koje su, unatoč nezamislivim traumama ipak nastavile svoje živote, mala Fatima Muhić rođena u noći s 12. na 13. srpnja 1995. tu priliku nikada nije dobila. Njezina je majka ostatke svog novorođenčeta pronašla 12 godina kasnije u jednoj od brojnih masovnih grobnica u okolici Srebrenice.

Trideset i pet godina je prošlo od obljetnice velike humanitarne kampanje i dvadeset i pet godina od velike humanitarne katastrofe. Je li u međuvremenu razum nadvladao bezumlje, i suvišnim učinio nedoumicu prilikom izbora između mira i solidarnosti s jedne i rata i nasilja s druge strane? U mom slučaju, reakcija na ovo pitanje je ista kao i kada se prisjetim svog omiljenog pjevača iz mladosti. Smejem se, a plakao bih.

Tekst se nastavlja ispod oglasa


*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Sjene prošlosti
Gledaj odmah bez reklama
VOYO logo