Dok su oči svijeta uperene u zdravstveno stanje pape Franje, vjernici mole, a i oni koji to nisu, nadaju se da će još poživjeti, neminovno je pitati se što će biti jednog dana kada ode.
Švicarska garda priprema se za njegov sprovod jer je navodno crkveni poglavar upozorio da možda ovaj put neće preživjeti. Članovi su pod policijskim satom jer se pripremaju za Papinu smrt. Papa Franjo već sedmi dan je u bolnici. Ima obostranu upalu pluća što komplicira liječenje i pokazuje dodatno pogoršanje njegova krhkog zdravlja. Današnje vijesti su dobre. Papa je doručkovao i vidi se blago poboljšanje. Sama činjenica da se garda uvježbava, uobičajena je praksa poznata u Vatikanu u kojem se pogrebi papa planiraju još za njihova života. Međutim, Papa ima 88 godina, neće živjeti vječno.
Što nakon smrti pape?
Vatikanski protokol uključuje i određene neobične običaje, od kojih je uvjerljivo najbizarniji nekadašnji način provjere je li papa zaista mrtav. Naime, još do sredine 20. stoljeća, kamerlengo, odnosno kardinal koji vodi svakodnevne vatikanske poslove do izbora novog pape, tradicionalno je potvrđivao smrt Pape. Činio je to tako što bi malim srebrenim čekićem tri puta udario papu po čelu i zazivao ga rodnim imenom. Izostanak odgovora bio je potvrda smrti.
Udaranje srebrenim čekićem po čelu
Posljednji je to učinio kardinal Tisserant 1958. kada je udario papu Pija XII. uz pitanje: "Eugenio, jesi li mrtav?", izjavivši potom službeno: "Proglašavam da je Njegova Svetost papa odista mrtav." Kamerlengo zatim obavještava vikara Rima, koji prenosi vijest građanima. Istodobno se obavještava dekan kolegija kardinala koji priopćava vijest veleposlanicima u Vatikanu i čelnicima stranih zemalja.
Kamerlengo zaključava i pečati papin stan. Nekad se to radilo zbog učestalih pljački, danas crkveni poglavari tako štite privatne spise.
Papinski, odnosno Ribarski prsten, koji je ujedno i pečat, uništava se odmah nakon što Sveti otac umre kako bi se spriječilo njegovo krivotvorenje. Kamerlengo odmah po smrti pape uzima njegov prsten te ga pred svim kardinalima u Vatikanu potpuno uništava lupanjem čekićem.
Ostaci prstena se uzimaju i ostavljaju u muzeju u Vatikanu. Papin prsten na sebi ima prikaz sv. Petra, ribara, te se za svakog papu izrađuje novi. Svaki papinski prsten uništen je nakon njegove smrti, dok je prsten Benedikta XVI. uništen 2013. godine, nakon što je odstupio s dužnosti.
Desno krilo brončanih vrata – službenog ulaska u Vatikan – se zatvara. Zvona Sv. Petra daju znak da je Papa umro. Nakon službenog prepoznavanja Papina tijela liječnici ga oblače u papinske paramente: kazulu crvene boje (ta je boja znak žalosti za pape), palij, bijeli ovratnik s crnim križevima (simbolom dostojanstva), a na glavu mu stavljaju bijelu mitru. Nakon sređivanja Papino mrtvo tijelo biva tri dana izloženo u bazilici Sv. Petra, kako bi mu vjernici mogli odati počast. Bez dozvole kamerlenga nitko ne može slikati umrlog papu. Kamerlengo može dati dozvolu za fotografiranje tijela zbog dokumentacije, ali samo nakon što je obučeno u papinsko ruho.
Papino tijelo ne ide na obdukciju. Ceremonija pogreba traje devet dana, Datum ukopa mora biti između četvrtog i šestog dana nakon smrti.
Najveću odgovornost u prijelaznom razdoblju ima kamerlengo
U prijelaznom razdoblju nakon smrti pape, svi kardinali i nadbiskupi na čelu raznih odjela rimske Kurije, uključujući vatikanskog tajnika, formalno gube posao. Ti uredi nastavljaju sa svakodnevnim radom pod upravom tajnika kardinala i nadbiskupa, ali zahtjevna ili kontroverzna pitanja čekaju novog papu.
Jedini dužnosnici koji zadržavaju svoj posao su kamerlengo, vikar rimske nadbiskupije i ispovjednik Svete Stolice. Najvažniju ulogu u prijelaznom razdoblju nakon smrti pape ima kamerlengo, koji i za papina života ima ovlasti da ga zamjenjuje u nekim odlukama kad papa nije u Rimu.
Nakon smrti pape, kamerlengo upravlja imovinom i financijama Vatikana, a pomažu mu tri kardinala po njegovom izboru. On je ujedno i glavni organizator kardinalske konklave kojom se bira novi papa.
Kolegij kardinala sastaje se svakodnevno da bi raspravljao o tekućim pitanjima, sve do početka konklave. O izborima i nasljedniku pape ne smije se ni govoriti niti zainteresirani kandidati smiju nastojati pridobiti glasove kolega prije no što konklava počne. Iza kulisa sigurno je burno, ali o tome se ne priča.
Konklava se održava u Vatikanu 15 dana nakon smrti pape. Točan datum i vrijeme određuje kolegij kardinala, a samo glasovanje odvija se u Sikstinskoj kapeli. Kardinali tijekom konklave žive u petokatnoj rezidenciji Domus Sanctae Marthae, izgrađenoj 1996. sa 105 dvosobnih apartmana i 26 garsonijera.
Izgladnjivanjem do pape
Najduže vrijeme da se izabere novi papa nakon smrti prethodnoga iznosilo je gotovo tri godine. Dogodilo se to nakon smrti Klementa IV. 1268. godine. Tijekom samih izbora umrla su čak tri kardinala, a jedan je dao ostavku. Razlog zbog kojega su se izbori toliko odužili bio je u tome što su u kardinalskom kolegiju postojale sukobljene stranke, pa je nastala pat pozicija. Odluku su kardinali donijeli tek 1271. godine. Izabran je Tedaldo Visconti, koji je uzeo ime Grgur X.
Da se takva nezgodna situacija s odugovlačenjem izbora ne bi više nikada ponovila, uveden je propis o konklavi. Riječ konklava dolazi od latinske riječi za zaključan. Naime, ubuduće su kardinali zaključavani u zatvoreni prostor sve dok ne bi donijeli odluku o izboru novog pape. Kasnije je kardinalima u konklavi čak i ograničavana dnevna količina jela. Navodno su jeli samo kruh i vodu. Te propise o konklavi uveo je upravo navedeni papa bl. Grgur X. papinskom bulom Ubi periculum 1274. godine.
I danas se kardinale zatvara na izdvojeno mjesto i izolira od vanjskog svijeta. Oduzimaju im se telefoni, mobiteli, televizori i elektronska oprema, ne smiju primati pisma ni novine, a njihove sobe prethodno pretraže specijalni agenti kako bi se potvrdilo da nema prislušnih uređaja. U konklavi sudjeluju svi kardinali mlađi od 80 godina, a kad jednom uđu u izolaciju, više ne mogu izaći dok se ne izabere novi papa.
Za njihove potrebe brinu se medicinske sestre, dva liječnika i poliglotski svećenici koji primaju ispovijedi kardinala na raznim jezicima, a svi oni moraju se zakleti na apsolutnu tajnost.
Proces počinje jutarnjom misom
Prvoga dana konklave kardinali odlaze na jutarnju misu u Bazilicu sv. Petra i daju zakletvu da će biranje vršiti časno i služiti novome papi bez pogovora. Potom se okupljaju u kapeli, gdje u tišini mole i glasuju, dok se bilo kakve rasprave i pregovaranja moraju voditi izvan kapele.
Kardinali mogu glasovati već poslijepodne prvoga dana, a ako nijedan kandidat ne osvoji propisane dvije trećine glasova, kardinali se ponovo sastaju idućeg jutra.
Glasački listići su pravokutne karte s natpisom "Eligo in summum pontificem" (“Biram vrhovnog poglavara”), na koje svaki kardinal rukom ispiše ime svojega kandidata, i to iskrivivši svoj rukopis da se ne može prepoznati. Potom prema određenom redoslijedu jedan po jedan polažu preklopljeni listić u posebni pokal na oltaru. Glasove prebrojavaju tri posebno imenovana dužnosnika.
Listiće dužnosnici uz pomoć ceremonijalmeštra spale, uz dodavanje posebnih kemikalija koje dim čine bijelim ili crnim. Prema tradiciji koja datira od 1903., crni dim znači da glasovanje nije urodilo plodom, dok bijeli dim znači da je uspješno izabran novi papa. Jedini pisani trag o biranju pape je dokument kojega sastavlja kamerlengo, a u kojemu se navode rezultati svakog kruga glasovanja. Taj spis predaje se novome papi i zapečaćen pohranjuje u arhiv.
Konklava može potrajati kolikogod treba da se izabere kandidat s potrebnom većinom glasova, no povijest pokazuje da obično traje od jedan do četiri dana. Ivana Pavla II. izabrali su nakon dva dana i ukupno 8 krugova glasovanja. Papa Franjo izabran je u trećem krugu glasanja.
Kako nastaje crni i bijeli dim
Zahvaljujući izgaranju specifičnih materijala, poput metalnog cinka s elementarnim sumporom, može se stvoriti gusti bijeli plin, što rezultira čuvenim bijelim dimom. Izgaranjem teških materijala od ugljika poput drva oslobađaju se spojevi koji izgledaju sivo ili crno, što rezultira stvaranjem crnog dima.
Sami dim potječe iz dvije peći od lijevanog željeza koje se nalaze u Sikstinskoj kapeli. Peći su visoke oko 3,2 metra i imaju dva otvora, jedan na dnu za paljenje vatre i jedan na vrhu za umetanje omotnica i drugog materijala potrebnog za izgaranje.
Sustav željezne peći prvi put je korišten na konklavama 1939. godine kad je izabran papa Pio XII. Od tada se koristio još sedam puta: 1958. (papa Ivan XXIII.), 1963. (papa Pavao VI.), 1978. (papa Ivan Pavao I.), 1978. (papa Ivan Pavao II.), 2005. (papa Benedikt XVI.) i 2013. (papa Franjo). Svaki od tih datuma ugraviran je rimskim brojevima na vrhu peći.
Računajući odozdo prema gore, sustav peći dugačak je otprilike 30 metara. Prvi dio je izrađen od ukupno 32 cijevi, dok je završni dio koji seže do krova napravljen od jedne bakreno-čelične cijevi duge otprilike 20 metara.
Zajedno s bijelim dimom, izbor novog pape prenosi se zvonjavom zvona bazilike Svetog Petra. Zabranjen je bilo koji drugi oblik komunikacije o rezultatu papine konklave, uključujući tekstualne poruke.
Tijekom posljednjih konklava 2013. godine, bijeli galeb sletio je na vanjski dio dimnjaka odmah nakon ispuštanja crnog dima, evocirajući simbol nade. Ptica je odletjela nakon 30 minuta slave.
POGLEDAJTE VIDEO: Papa Franjo je u bolnici, a vjernici diljem svijeta mole se za njega: 'Nadam se da će ozdraviti, svijet ga treba'
