NATO je obrambeni savez, stvoren kako bi spriječio veliki rat u Europi.
Zadatak je to koji NATO uspješno izvršava desetljećima. Osim kratkog rata na Kosovu 1999. godine, članice NATO saveza nikada se nisu morale boriti zajedno ili koordinirati zajednički odgovor na agresiju. Sve do prije godinu dana, kada je Rusija napala Ukrajinu.
Odgovor NATO-a na rat u Ukrajini nudi svježe dokaze o tome kako suvereni savezi funkcioniraju u praksi.
Na putu prema multipolarnom svijetu
Nedavno ponašanje Rusije i Zapada potvrđuje da države sklapaju saveze - ne kako bi balansirale protiv moći, već protiv prijetnji. Rat u Ukrajini otkrio je mnoge vrline Saveza, ali i njegove trajne patologije, piše Foreign Affairs.
Rat je možda dao novi život NATO-u. Pokazao je vrijednost njegovih dobro uhodanih procedura, ali je naglasio i stupanj do kojeg europske članice saveza ostaju opasno ovisne o SAD-u.
Kako se svijet kreće prema multipolarnosti, savezi će biti sve važniji. U doba kada niti jedna država na vrhu međunarodnog poretka ne stoji bez izazova, uspjeh ovisi o sposobnosti suparničkih sila da formiraju koherentnu skupinu koja kolektivno provodi svoju moć.
Ukrajina i posljedice rata koji se u toj zemlji vodi pokazuju da vođe izazivaju katastrofu ako ne razumiju zbog čega se savezi stvaraju i kako funkcioniraju.
Poremećaj u ravnoteži moći
Ideja da zemlje udružuju snage kako bi spriječile moćnije suparnike prisutna je stoljećima. U stvarnosti, zemlje češće traže saveznike kao odgovor na prijetnje. Moćne države mogu, naravno, biti više prijeteće od slabijih, ali jednako je važno i gdje se te zemlje nalaze te kako percipiraju njihove namjere.
Jake države obično su izvor veće zabrinutosti za svoje neposredne susjede, posebno kada se čini da su spremne upotrijebiti silu kako bi promijenile status quo. To objašnjava zašto je Moskva proširenje NATO-a vidjela kao prijetnju: moćni savez bogatih demokracija približavao se ruskim granicama. Štoviše, najsnažniji član tog saveza - SAD - otvoreno se zauzimao za širenje liberalnih institucija te u nekoliko navrata u te svrhe upotrijebio silu.
Osjećajući se ugroženom, Moskva je odgovorila približavanjem Kini i pokušajima zaustavljanja NATO-a da se pomakne dalje na istok. Međutim, nije uspjela uvjeriti Ukrajinu da odustane od svog cilja pridruživanja Zapadu i nije uspjela uvjeriti NATO da obustavi svoju politiku "otvorenih vrata", prema kojoj se bilo koja europska država, koja ispunjava uvjete, može prijaviti za pridruživanje Savezu.
Nažalost po Rusiju, njezina reakcija na proširenje NATO-a samo je pojačala osjećaj prijetnje koji su SAD i Europa osjećali. To je navelo Zapad da se još više približi Ukrajini.
Promjena statusa quo
Kada je Rusija 2014. zauzela Krim, nakon Majdanskog puča kojim je svrgnut ukrajinski proruski predsjednik, SAD i saveznici nemetnuli su Rusiji nove sankcije te počeli naoružavati i obučavati ukrajinsku vojsku. Ruski pokušaji miješanja u američke i europske izbore te pokušaji trovanja ruskih emigranata i drugih političkih protivnika povećali su zabrinutost Zapada.
Rezerviranost američkog predsjednika Donalda Trumpa prema NATO-u nije spriječila SAD da rasporedi dodatne trupe u Europi, a potpora Ukrajini dodatno je povećana pod američkim predsjednikom Joeom Bidenom.
Invazija na Ukrajinu u veljači 2022. uklonila je sve sumnje u revizionističke ciljeve Moskve te potaknula brzu i dalekosežnu reakciju. Članice NATO-a i EU-a nametnule su Rusiji ekonomske sankcije bez presedana, a SAD, Velika Britanija i druge zemlje počele su Kijevu slati sofisticirano oružje, financijsku potporu, obavještajne podatke i organizirati vojnu obuku za ukrajinske vojnike.
Njemačka je napravila zaokret, podupirući europske napore ograničavanja uvoza energije iz Rusije i obvezujući se na jačanje vojnih snaga. Švedska i Finska podnijele su zahtjev za članstvo u NATO-u. Ovakve reakcije ne bi trebale biti iznenađujuće. Iako je ruska vojska imala loše rezultate tijekom cijelog rata, zemlja je još uvijek velika industrijska sila s velikim zalihama nuklearnog oružja, velikom vojskom i značajnim vojnim potencijalom.
Graniči s nekoliko članica NATO-a, uključujući ranjive baltičke države. Možda najvažnije, invazija na Ukrajinu pokazala je da je ruski predsjednik Vladimir Putin voljan upotrijebiti oružanu silu kako bi promijenio europski status quo. Kada bi taj pokušaj uspio, druge države u regiji imale bi razloga zapitati se hoće li one biti sljedeće.
Biranje ekipa
Iz perspektive Moskve, naravno, SAD i saveznici pokušavali su promijeniti status quo u Europi na načine koji nisu bili u skladu s njihovim interesima. Međutim, NATO je to učinio bez pribjegavanja vojnoj sili.
Budući da se Ukrajina željela pridružiti NATO-u, a Savez još uvijek načelno podržavao taj njezin cilj, Rusija se mogla nadati da će zaustaviti pristupanje Ukrajine prvo prijetnjom uporabe sile, a zatim i pokretanjem invazije. Zauzvrat, to je zapadnu percepciju prijetnje podiglo na novu razinu.
U prilog dokazu da države balansiraju s prijetnjama, a ne s moći, ide razotkrivanjuće ponašanje Finske i Švedske nakon invazije. Ne samo da je svaka država napustila politiku neutralnosti koja je desetljećima (a u slučaju Švedske stoljećima) dobro funkcionirala, već su to učinile nakon što je ruska invazija zaustavljena, a njezine vojne neadekvatnosti razotkrivene.
Rusija je 2022. bila znatno slabija svoje prethodnice, Sovjetskog Saveza. Ali, Putin je bio spremniji koristiti vojnu moć nego što su to bili sovjetski čelnici. To je Rusiju učinilo prijetnjom Šveđanima i Fincima, koji su potražili dodatnu zaštitu u članstvu NATO-u.
Velika Putinova greška
Tendencija da države balansiraju protiv prijetnji objašnjava i zbog čega su neke države odlučile ostati po strani. Ruski napad na Ukrajinu ne predstavlja prijetnju Izraelu ili nekim istaknutim članovima "globalnog juga", uključujući Indiju i Saudijsku Arabiju. Dapače, zauzimanje čvršćeg stava protiv Rusije ugrozilo bi interese ovih država.
Iako su čelnici SAD-a i NATO-a bili razočarani takvim sebičnim ponašanjem, ono ne bi trebalo biti iznenađenje.
Velika Putinova greška bila je nesposobnost prepoznavanja da države postaju saveznici kako bi uravnotežili prijetnje, kao i da bi kršenje postojećih normi protiv osvajanja za Zapad bilo posebno alarmantno. Čini se kako je pretpostavio da će Kijev pasti prije nego što NATO uspije djelovati ili da će njegove članice ograničiti svoj odgovor na verbalne proteste i sankcije.
Rusija se sada našla u borbi protiv protivnika kojeg podupiru partneri s ukupnim BDP-om većim od 40 milijardi dolara (u usporedbi s ruskih 1,8 milijardi) i čija obrambena industrija proizvodi najsmrtonosnije oružje na svijetu.
Ovaj omjer u ukupnim resursima ne jamči ukrajinsku pobjedu, ali je Putinova očekivanja pretvorio u skupi rat iscrpljivanja.
Retorika koja je učvrstila zapadno jedinstvo
Rusija je i na druge načine pomogla ujedinjavanju suprotstavljene koalicije. Putin je teret agresije u cijelosti stavio na svoja leđa (za razliku od, primjerice, Otta von Bismarcka, prvog vođe njemačkog carstva, koji je vješto izmanipulirao Francusku da 1870. napdne Prusku).
Rusija je bila opravdano zabrinuta zbog nastojanja Ukrajine da se uključi u zapadne gospodarske i sigurnosne institucije. Ali njegov pretjerani zahtjev da NATO trajno jamči ukrajinski neutralnost i ukloni sve vojne snage s teritorija članica primljenih u Savez nakon 1997. činio se više izgovorom za invaziju nego ozbiljnom pregovaračkom pozicijom.
Da budemo pošteni, zapadni dužnosnici nisu učinili mnogo u bavljenju legitimnom zabrinutošću Rusije. Nerealni zahtjevi Moskve prikrili su taj neuspjeh i ostavili dojam da Rusija izgleda nezainteresirano za političko rješenje.
Iako Putinovi govori i spisi ne odbacuju ukrajinsku neovisnost, kao što to tvrde njegovi kritičari, njegovo inzistiranje da su Rusi i Ukrajinci "jedan narod" te da je Ukrajina pod utjecajem vanjskih sila i 'nacista', pojačali su sumnje da je negov pravi cilj obnova, a možda i proširenje, revitaliziranog Ruskog carstva.
Umjesto da se potrudio uvjeriti druge u ograničenost i obrambenu prirodu svojih ciljeva - što je stav koji bi donekle mogao potkopati jedinstvo Zapada - njegova retorika i prkosna ruska diplomacija znatno su olakšali održavali saveza na okupu.
Jednako važno, ratni zločini koje su počinile ruske snage - uključujući namjerne napade na civilne ciljeve i infrastrukturu - pojačali su vanjske simpatije prema Ukrajini, a njezin predsjednik Volodimir Zelenskij poduzeo je majstorske PR napore kako bi održao priljev zapadne pomoći. Rusko vođenje rata znatno mu je olakšalo zadatak.
U NATO-u ne postoji 'ja'
Rat u Ukrajini naglasio je i važnost institucija. Zajedničke norme i dobro uspostavljene procedure donošenja odluka pomogle su saveznicima da brže i učinkovitije donose i provode zajedničke odluke. NATO je najjače institucionalizirani savez u povijesti, a njegove članice imaju gotovo 75 godina iskustva u koordinaciji odgovora, unatoč povremenim nesuglasicama.
Da NATO ne postoji i da njegove članice moraju pojedinačno odgovoriti na rat u Ukrajini, teško je zamisliti da bi to bilo učinkovito. Da bude jasno, procedure NATO-a temeljene na konsenzusu također mogu biti problematične, kao što je ilustrirala Turska stavljanjem veta na Švedsko članstvo u Savezu i izvlačenjem ustupaka.
Međutim, balans između brze odluke NATO-a da podrži Ukrajinu i njegove sposobnosti da tu potporu pruži, potvrđuje da dobro institucionalizirani savezi funkcioniraju bolje od ad hoc koalicija kakve je Rusija formirala s Iranom ili Sjevernom Korejom.
Problem uvjerljive nadmoći jednog
Unatoč brzom odgovoru NATO-a, rat u Ukrajini pokazao je potrebu za novom transatlantskom podjelom.
Savezi osiguravaju zajednička dobra; ako udruživanje snaga pomaže skupini država u odvraćanju ili pobjedi u ratu, svi članovi saveza imaju koristi bez obzira na individualni doprinos. Kao rezultat, najjači članovi saveza obično snose nerazmjeran udio tereta i donose ključne odluke, dok su slabiji članovi skloni slobodnijem ponašanju ili uglavnom rade ono što im se kaže.
Rat u Ukrajini potvrđuje taj obrazac: SAD je za Ukrajinu učinio više od ostalih članica NATO-a, a Washington je uvelike definirao cjelokupnu strategiju NATO-a prema sukobu.
Jedna država "na vozačkom sjedalu" olakšala je orkestriranje brzog odgovora, ali nadmoćna uloga SAD-a krije i svoju ozbiljno lošu stranu.
Budući da Washington već dugo jamči sigurnost svojim bogatim saveznicima, oni su dopustili da njihove vlastite oružane snage erodiraju i postanu opasno ovisne o zaštiti SAD-a. Da SAD nije odgovorio na rusku invaziju - kao što se moglo dogoditi da je bio drugi predsjednik - malo je toga što bi europske članice NATO-a mogle učiniti da pomognu Ukrajini i ruski izgledi za pobjedu bili bi bolji.
Podjela snaga i fokus na Kinu
Neki ovu epizodu vide kao dokaz da je vodstvo SAD-a još uvijek nužno, ali prava lekcija rata u Ukrajini je da je nova podjela rada između SAD-a i europskih država izvediva i da se na nju odavno čeka. Rusija sada može djelovati prijeteće, ali nije toliko moćna koliko su mnogi stručnjaci mislili, a u budućnosti će biti još slabija.
Europske članice NATO-a imaju trostruko više stanovnika od Rusije i BDP koji je deset puta veći od ruskog, a svake godine troše tri do četiri puta više na obranu od Rusije. Ako se pravilno organizira i vodi, Europa se može sama braniti od Rusije.
Iz toga slijedi da bi Europa trebala obnoviti svoje snage i postupno preuzeti primarnu odgovornost za vlastitu obranu, dok bi se SAD pomaknuo na saveznika iz zadnjih redova.
Dijeljenje tereta unutar NATO-a omogućilo bi SAD-u da se usredotoči na balansiranje Kine u Aziji, što je zadatak koji Europa ne želi niti može izvršiti.
Moć balansirajućih koalicija
Postupno smanjivanje obveze SAD-a također bi osiguralo da europske države ne odustanu od svojih obećanja ponovnog naoružavanja i prebace odgovornost natrag na Washington jednom kada rat u Ukrajini završi.
U multipolarnom svijetu u nastajanju, države koje mogu privući i zadržati saveznike imaju veću vjerojatnost da će uspjeti od onih čije akcije druge navode da udruže snage protiv njih.
Nije to nova lekcija: Napoleonova Francuska, Wilhelminova Njemačka, nacistička Njemačka i carski Japan pretrpjeli su katastrofalne poraze od ruku moćnih balansirajućih koalicija.
Agresija se ponekad isplati, ali obično samo onda kada moćna država može organizirati borbu protiv svojih suparnika jedan na jedan. Rat u Ukrajini pokazuje da je takve povoljne okolnosti teško organizirati, jer otvoreni akti agresije teže ujediniti druge države u suprotstavljanju.
Ako bilo koji šef države razmišlja hoće li pokrenuti rat kako bi promijenio status quo, uzimanje ove lekcije k srcu poštedjet će ih mnogo problema te omogućiti mirniji i napredniji svijet.
