Estera Bajer je odmah nakon rođenja krišom u torbi iznesena i tako spašena iz ratnog Beograda. Danas, gotovo osam desetljeća poslije, ima samo jednu želju - poživjeti dovoljno da ugleda memorijalni centar na mjestu gdje su skončali njezina majka i 7000 drugih Židova, žena, djece i staraca.
"Time bi sljedeće generacije mogle učiti što se ondje dogodilo", govori sitna 77-godišnja žena u svome stanu u beogradskom predgrađu. Bivši logor, zvan Staro sajmište, nalazio se na državnom zemljištu u srbijanskoj prijestolnici, na lijevoj obali Save. Pa ipak, vrlo malo posjetitelja ili stanovnika te četvrti uopće zna da je na tome mjestu nekada bio logor.
Središnji toranj gotovo se urušava, na travnjaku ispod njega postavljene su dječje klackalice, ali čitav je prostor zapušten.
Restoran na mjestu nekadašnje mrtvačnice
Okolne su zgrade pretvorene su u domove i prostorije za komercijalnu djelatnost, uključujući restoran na mjestu nekadašnje mrtvačnice. Bivšu logorsku bolnicu obnovio je lokalni poslovni čovjek koji je 80-ih godina prošlog stoljeća od vlade otkupio zgradu i s vremenom ondje uredio noćni klub, fitness klub i restoran.
Vlasnik Miodrag Krsmanović lani je ondje otvorio dječji vrtić u nadi da će to biti "novi početak za cijelo područje", ali ga je zatvorio prije nekoliko mjeseci kada su lokalni mediji pisali da time pokazuje nepoštovanje prema mrtvima.
Danas je malena ploča jedini znak da je na tom mjestu bio sabirni logor za osuđene na smrt, u početku za Židove i Rome, a poslije za tisuće zatvorenika, uglavnom Srba. Veći spomenik bio je podignut 1995. godine nešto dalje uz obalu Save. “Nikada ne biste pomislili da je ondje bio koncentracijski logor", žali se Bajer.
Vožnja u smrt
Jovan Byford, povjesničar s prebivalištem u Britaniji, kaže kako ga je dugo uznemiravala činjenica da je to mjesto zanemareno, a razlozi za to mijenjali su se kako je vrijeme prolazilo.
Kompleks zgrada, koji uz središnji toranj uključen u krug odvojenih paviljona, bio je podignut 1937. godine kao sajmište.
Četiri godine poslije nacistički okupatori preuzeli su tu infrastrukturu kako bi ondje smjestili židovske žene i djecu.
Do tada su već pogubili gotovo sve muškarce Židove u Srbiji, najčešće strijeljanjem koje su vodovi smrti izvršavali na drugoj lokaciji.
U proljeće 1942., pošto je nekoliko stotina Roma također bilo ondje internirano, posebno vozilo preoblikovano u plinsku komoru bilo je dovezeno iz Njemačke kao sredstvo za pražnjenje logora.
U 65 vožnji, od logora u središtu grada do masovne grobnice izvan Beograda, svi logoraši ugušeni su plinom iz cijevi skrivene u vozilu. Književni spomen na vozilo smrti dao je pisac David Albahari kratkim romanom "Gec i Majer" prema fiktivnim imenima dvojice vozača kamiona koji su u djecu prije vožnje u smrt darivali čokoladnim bombonima.
Do kolovoza je Srbija bila 'očišćena' od Židova. Ubijeno je devedeset posto židovske populacije koja je tada imala 16.000 pripadnika, prema podacima iz Memorijalnog centra Yad Vashem.
Međutim, patnja na lijevoj obali rijeke nastavila se. Sve do konca Drugog svjetskog rata, ondje je i dalje bio koncentracijski logor u koji su zatvarani politički zatvorenici, njih više od 30.000, uglavnom Srba antifašista, a bilo je i mjesto za prisilne radnike kojih je trećina umrla od mučenja i bolesti.
Zakopana povijest
U vrijeme gradnje nove komunističke Jugoslavije nakon Drugog svjetskog rata, političko vodstvo zemlje nastojalo se usmjeriti na budućnost i pod tepih pomesti podjele koje su u prošlosti razdvajale stanovništvo.
Zgrade logora tako su postale spavaonice za mlade sudionike radnih akcija koji su stizali iz svih dijelova Jugoslavije graditi naselje koje će kasnije postati poznato kao Novi Beograd.
Pedesetih godina, umjetnici su u tom dijelu počeli otvarati svoje ateljee, koji su danas potpuno zapušteni.
“Svatko je tada mislio da gradimo nešto novo, nešto bolje, a ono što se dogodilo u prošlosti bilo je loše.. pa hajedmo to zaboraviti", kaže Robert Sabadoš, predsjednik Saveza židovskih općine Srbije.
O mučnoj prošlosti saznala tek kasnije
Bajer je prve tri godine života provela u sirotištu, a nakon rata posvojili su je rođaci koji nisu bili Židovi te je o povijesti svoje obitelji doznala tek kada je odrasla. No to je tema o kojoj se razgovaralo samo kod kuće.
“Nitko nije govorio (o tome što se dogodilo) u vrijeme bivše Jugoslavije", rekla je o Starom sajmištu. Nakon propasti komunizma Jugoslavija je bila rastrgana ratovima 90-ih i zakopana povijest poput one koju krije lokacija Staro sajmište isplivale su na površinu. Od tada je nekoliko pokušaja gradnje muzeja na mjestu logora propalo zbog nedostatka političke volje ili novca i više od desetljeća pomaka nije bilo.
Prošli mjesec je srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić priznao da je bilo "pogrešaka... prema memorijalnom centru" te je obećao "brži napredak". S trgovačkim centrom bilo bi drugačije Byford, koji je bio član bivšeg odbora za idejno rješenje memorijalnog centra, kaže da su vlasti dugo oklijevale žrtvovati dragocjeno zemljište uz rijeku u nekomercijalne svrhe. “Da je netko zamislio ondje sagraditi trgovački centar, vrlo brzo stanovnici bi bili iseljeni", rekao je.
Politiziranje s mrtvima
Projekt se lomi i na suprotstavljenim stajalištima o tome komu bi memorijalni centar trebao biti posvećen. Prošlih desetljeća srpski nacionalisti pokušavali su "prisvojiti" to mjesto kao simbol progona Srba tijekom Drugog svjetskog rata na prostoru hrvatske marionetske nacističke države NDH, na čijem je teritoriju logor formalno bio, kaže Byford.
Logorom su, međutim izravno upravljali SS-ovci u suradnji s kvislinškim režimom Milana Nedića. Posljedica toga je da židovska zajednica želi danas potpunu autonomiju u osmišljavanju muzeja koji bi bio posvećen židovskim žrtvama. “Ne želimo da to bude politizirano", kazao je Sabadoš i dodao da je u interesu svih Srba da iskopaju vlastitu prošlost.
Muzej bi bio "upozorenje svima: da je moguće da se to dogodi bilo kome", zaključio je.