Jedna od ulica u Hoholivu — gradu istočno od Kijeva, nosi ime Mihaila Ljermontova, ruskog pjesnika iz 19. stoljeća. Ljermontov nikada nije posjetio Ukrajinu, a samo nekoliko njegovih pjesama dotiče ukrajinske teme. No, ulice diljem Ukrajine još uvijek se zovu po njemu i drugim osobama iz ruske kulture, što je naslijeđe sovjetske imperijalne prošlosti. Hoholiv, koji je doživio teške borbe u ožujku, na sličan način odaje počast Antonu Čehovu, Vladimiru Majakovskom i Aleksandru Puškinu.
Imenovanje ulica u svakom gradu i selu samo je jedan instrument kojim carstvo određuje i kontrolira svoj kolonijalni prostor. Svako istaknuto rusko ime bio je način da se isključi ukrajinsko. Nazivi ulica bili su alat za brisanje lokalne memorije, piše ukrajinski filozof i publicist Volodimir Jermolenko u časopisu Foreign Policy.
Iza romantizma se krije hladan stisak carstva
Ruski književni velikani, međutim, nisu samo posudili svoja imena imperijalnim projektima svoje zemlje. Puno više nego što se uobičajeno shvaća, njihovi su spisi također pomogli u oblikovanju, prijenosu i ukorijenjivanju ruske imperijalne ideologije i nacionalističkog svjetonazora.
Što je s Ljermontovim? U ruskoj književnosti ima specifičan imidž kao književnik, vojnik, ženskar i romantičarski pjesnik. Dočarao je idilične slike Kavkaza, koje su zaokupile njegovu maštu kao i maštu mnogih drugih poznatih ruskih pisaca. I Ljermontov je, poput Puškina, dramatično poginuo u dvoboju.
Ali iza romantizma ranog 19. stoljeća, krije se još nešto: hladan stisak carstva. Ljermontovljeva najpoznatija pjesma “Novac”, napisana 1839. idiličan je prikaz kavkaskog redovnika kojeg je kao dječaka zarobio časnik ruske vojske. Ključna emocija pjesme je osjećaj beznađa: ponosna i slavna povijest naroda Kavkaza je prošlost i zauvijek nestala, a nostalgija glavnog lika za izgubljenom prošlošću govori nam da pripada poraženoj strani čovječanstva. U 'Ulanši', Ljermontovoj ranoj opscenoj pjesmi, on pripovijeda o kolektivnom silovanju žene od strane ruskih vojnika i čini se da tekst nema vidljivog znaka suosjećanja prema žrtvi. Još jedna pjesma, 'Kavkaski', nagovještava da pravi bijelci nisu domoroci, već ruski vojnici koji su osvojili regiju početkom 19. stoljeća – baš kao što su sovjetski vojnici poslani da napadnu i okupiraju Afganistan kolokvijalno nazivani “Afganistanci”.
Književnost puna imperijalističkog diskursa
Baš kao što je Ljermontov konstruirao imperijalnu, kolonijalističku rusku perspektivu na Kavkazu, Puškin je to učinio u Ukrajini. Uzmite ''Poltavu'', Puškinovu pjesmu o Ivanu Mazepi, ukrajinskom hetmanu koji se pobunio protiv tadašnjeg cara Petra Velikog dok je ovaj pooštravao rusku kontrolu nad Ukrajinom (a kojeg je ruski predsjednik Vladimir Putin spomenuo u govoru o povratku zemalja Ruskog carstva). Za Ukrajince je Mazepa simbol nacionalnog otpora protiv ruske dominacije i podsjetnik da je carska Rusija prekršila ugovor iz 17. stoljeća o očuvanju autonomije Kozaka (budućih Ukrajinaca) u zamjenu za vjernost Moskovljanima (budućim Rusima). Za Ukrajince je Petar Veliki prekršio dogovor; za Ruse je svaki ukrajinski zahtjev za autonomijom bio izdaja – baš kao što je to sada za Putina. Puškin zauzima rusko gledište prikazujući Mazepu kao razvratnog izdajnika koji bi "prolio krv kao vodu". Ukrajince treba žaliti i prezirati, sugerira pjesma,
Kad počnete tražiti, naći ćete rusku književnost punu imperijalističkog diskursa, romantiziranog osvajanja i okrutnosti, te šutnje o posljedicama. Istu poruku pronaći ćete u poznatoj povijesnoj noveli ruskog pisca Nikolaja Gogolja o Ukrajini: 'Taras Buljba'. Kada je Gogolj – po rođenju Ukrajinac – promijenio svoj identitet u ruski imperijalni, potrošio je velik dio svog talenta da dokaže kako je sve ukrajinsko zastarjelo i, što je još važnije, okrutno. Po Gogoljevim riječima, potrebno im je Rusko carstvo kako bi se mogli civilizirati.
Poetizacija silovanja kojeg je počinitelj Rus
Postojao je, naravno, alternativni način gledanja na stvari. Nekoliko godina nakon što su Gogolj i Puškin stvorili svoju sliku ukrajinskih Kozaka kao dijela zastarjele i okrutne prošlosti, Taras Ševčenko — ukrajinski pjesnik, slikar i nacionalni heroj — govorio je svojim sunarodnjacima da kozački antitiranski i protodemokratski duh nije bio relikt prošlosti, nego predznak budućnosti. Ševčenkov pogled na Kavkaz bio je na sličan način drugačiji od Ljermontovljevog: nije to idiličan krajolik u kojem je romantizirana ruska dominacija izbrisala povijest, već vrlo dramatična scena u kojoj imperijalno nasilje proizvodi rijeke krvi, a otpor je snažan i beskompromisan.
“Bori se i pobijedit ćeš” - Ševčenkov ikonski slogan pobune protiv tiranije - dolazi iz njegove pjesme “Kavkaz” i podjednako je primjenjiv na kavkasku i ukrajinsku borbu protiv ruske imperijalne moći. Dok je Ljermontovljev Kavkaz snježnobijel, idilično hladan i udaljen od ljudske patnje, Ševčenkov Kavkaz je krvavo crven i uronjen u borbu čovječanstva za slobodu. Ljermontov piše pjesmu o kolektivnom silovanju iz perspektive ruskih počinitelja; Ševčenkova slika koja se vraća je ona pokrytka — na ukrajinskom jeziku ''pala žena''. Njegova provokativna vjerska pjesma "Marija" povlači paralelu između ukrajinske pokrytke koja nosi izvanbračno dijete moskovskog vojnika, možda nakon silovanja, i Isusovu majku - kao usamljene, paćeničke majke. Empatija prema ženama koje su pretrpjele seksualno nasilje je Ševčenkov odgovor na Ljermontovljevu poetizaciju silovanja – gdje je, u oba slučaja, počinitelj Rus, a žrtva osvojeni subjekt.
spomenik Aleksandru Puškinu u Moskvi
Puškinovi 'Klevetnici Rusije' - antieuropski pamflet
Kada ga počnete tražiti, naći ćete rusku književnost punu imperijalističkog diskursa, romantiziranog osvajanja i okrutnosti kao i šutnje o posljedicama. Čak i ako je djelo naizgled suosjećajno prema imperijalnom subjektu, poput Tarasa Buljbe, ta je empatija romantična predodžba o tužnoj subjektovoj sudbini vječne zaostalosti i pokornosti. U isto vrijeme kada je europski orijentalizam razvijao sliku o afričkim i azijskim društvima sugerirajući da nemaju povijest vrijednu pripovijedanja, ruska književnost je gradila sliku Kavkaza i Ukrajine kao društava čije nasilne povijesti zaslužuju zaborav.
Paralele s današnjom ruskom osvajačkom politikom duboke su i široke. Puškinov “Klevetnicima Rusije” izvanredan je primjer antieuropskog pamfleta koji kanalizira agresivni ruski imperijalizam. Njegov tretman poljskog ustanka 1830.-1831. na neki je način sličan trenutnom gledištu Kremlja na takozvane obojene revolucije u bivšem sovjetskom carstvu. Puškin otvoreno prijeti Europi ratom ("Jesmo li već zaboravili osvojiti?") i podsjeća čitatelje na golemost ruske moći i osvajanja ("Od vrućih kolhijskih stepa, do finskih ledenih planina"). Ravna je linija od Puškinove ideologije do današnje neoimperijalne retorike. Jedan od ruskih slogana tijekom rusko-ukrajinskog rata bio je "možemo ponoviti" - namjerno podsjećanje na prošle ratove razaranja i osvajanja kako bi se zastrašili zamišljeni neprijatelji Rusije.
Pomogli dovesti Rusiju do veće, a ne manje tiranije
Kada zapadni znanstvenici predstavljaju zlatno doba ruske književnosti u 19. stoljeću kao intelektualnu borbu između zapadnjaka i slavenofila, propuštaju nacionalističku i imperijalističku podlogu koja je zajednička objema. Čak su i takozvani zapadnjaci vjerovali u rusku izuzetnost, često se pretvarali u radikalne protivnike onoga za što su mislili da se zalaže liberalna Europa, i često su njegovali tiranski model društva. Malo autora bolje ilustrira ovaj fenomen od ruskog romanopisca Fjodora Dostojevskog, koji se od socijalističkog radikala u mladosti pretvorio u vjerskog fundamentalista kasnije u životu. Poznato je da ruski socijalisti i komunisti "nisu Europljani" i da će "na kraju postati pravi Rus" - drugim riječima, na kraju će odbaciti Zapad. U romanu Demoni, Dostojevski opisuje zapadnjačke ideje kao "demonske" zavodljivosti koje treba osuditi.
Bez obzira na to jesu li ovi pisci površno prihvaćali zapadnjačke ideje ili ne, njihova etnonacionalistička, imperijalna prizma pomogla je dovesti Rusiju do veće, a ne manje tiranije. Pale na rusko tlo, čak su i zapadnjačke progresivne ideje prerasle u novu i jaču tiraniju - bilo pod velikim ruskim modernizatorom Petrom Velikim ili boljševicima, čija je ubilačka tiranija izgrađena na europskim socijalističkim idejama.
Korijena ruskog nasilja nad susjedima ima i u književnosti
Sve te stvari traju i danas. Kada je Rusija uništila Čečeniju 1990-ih, izazvala umjetne separatističke borbe u Moldaviji i Gruziji 1990-ih, napala Gruziju 2008. i napala Ukrajinu 2014., ova brutalna djela imala su intelektualnu podlogu u stavovima velikih ruskih književnika prema kolonijama i osvajanjima carstva. Do danas ti autori i njihova djela govore Rusima da se nema što poštivati na zemljama koje su okupirali ruski vojnici. Kad je Puškin ukrajinske kozake prikazao kao krvave i okrutne, to je bila samo verzija današnje propagandne pripovijesti iz 19. stoljeća o Ukrajincima kao navodnim nacistima čija je povijesna sudbina smrt i pokornost.
Naravno, ruska kultura nije jedini uzrok ruskih zločina, a veza između kulture i politike nikada nije linearna. Ali naivno je misliti da je ruska kultura nevina i slobodna od imperijalističkog diskursa koji je stoljećima bio u srži ruske politike. I premda zapadna sveučilišta proučavaju imperijalizam i orijentalizam u zapadnom književnom kanonu – romanopisci Gustave Flaubert, Rudyard Kipling i Joseph Conrad odmah padaju na pamet – gotovo su potpuno zanemarili slične sojeve u literaturi posljednjeg nerekonstruiranog kolonijalnog carstva svijeta. Dakle, ako tražite korijene ruskog nasilja nad susjedima, njezine želje da izbriše svoju povijest i njenog odbacivanja ideja liberalne demokracije, neke ćete odgovore pronaći na stranicama Puškina, Ljermontova i Dostojevskog - napisao je Volodimir Jermolenko za Foreign Policy.
