Zaklada Carnegie, koja se bavi analizama međunarodnih odnosa piše da je ruska elita, uključujući i onu poslovnu, sve više podijeljena oko načina na koji se Vladimir Putin upustio u agresiju na Ukrajinu te kako vodi Rusiju. U tekstu pod naslovom "Je li Putin postao teret za rusku elitu?" piše kako se u Rusiji pojavljuje nova politička realnost kao rezultat unutarnjeg poremećaja izazvanog ratom protiv Ukrajine.
Rat je, piše u toj analizi, zatekao ruske elite nespremne, a Putinova nesposobnost da ga okonča brzo i pobjednički, radikalno mijenja prirodu i izglede unutarnjih političkih procesa u Rusiji.
Rat je trebalo dobiti brzo ili ga i ne započinjati
Prvi put za skoro četvrt stoljeća svoje vladavine, Putin je potpuno sam donio radikalnu stratešku odluku. Koliko god ruske elite bile lojalne i ma koliko bile spremne dijeliti Putinovu logiku ili se barem pomiriti s njom, to ne mijenja činjenicu da im je rat nametnut bez ikakve pripreme i prethodne rasprave. A nakon što se oporavila od prvotnog šoka, ruska elita postupno se počinje prilagođavati novboj stvarnosti postajući svjesna beznađa dugoročne situacije. Prvotni rast podrške Putinu, djelomično izazvan osjećajem ogromne ozlojeđenosti spram Zapada i neočekivane otpornosti ruskog financijskog sustava, ustupio je mjesto malodušnosti i spoznaji da se Rusija možda više neće vratiti na stari put.
Pokretanjem rata, a potom i nemogućnošću da ga dobije u prvih nekoliko tjedana, Putin je razočarao i one koji agresiju na Ukrajinu vide kao strašnu grešku kao i one koji vjeruju da režim nije dovoljno čvrst ili odlučan. Sada postoji prešutni konsenzus da je rat trebalo dobiti odmah upotrebom svih raspoloživih sredstava ili da ga nije trebalo ni započinjati.
Putin je i dalje jedini jamac stabilnosti
Danas se mnogima unutar vertikale moći čini da je Putin zagrizao više nego što može progutati, a da potom nije bio dovoljno odlučan sprovesti započeto do kraja. Uhvaćen je između čekića i nakovnja: okončanje rata nije opcija (to bi se protumačilo kao poraz Rusije), ali ne može ga se natjerati ni da ga zauvijek okonča.
Zaklada Carnegie u svojoj analizi također navodi kako se ne može sa sigurnošću znati koliko je Rusija uistinu sposobna okončati rat s raspoloživim resursima i vojnim kapacitetom, ali gledano iz ugla jastrebova unutar kremaljske elite - Putin djeluje slabo. To opterećuje njihovu solidarnost s njim i čini sve krhkijom njegovu bazu podrške. No, to još ne znači da se unutar ruske elite stvaraju nekakvi temelji za državni udar ili da bi itko iz Putinovog okruženja bio spreman suprotstaviti mu se. Šanse da se to dogodi izuzetno su male, jer ta ista osjećanja uzaludnosti i malodušnosti idu ruku pod ruku sa stanjem političke paralize: čak i ako netko ima vlastite interese i alternativni pogled na situaciju, taj je i dalje politički nemoćan jer su uništeni svi mehanizmi za poduzimanje političke akcije.
Ruska elita je razdvojena. Svaki pojedinac plaši se za svoju budućnost i živi u stalnom strahu od izdaje. Putinova funkcija arbitra se smanjuje, ali on i dalje ostaje jedini “jamac stabilnosti” - iako je stabilnost odavno nestala - samo zato što se u Rusiji nisu pojavili drugi mehanizmi za rješavanje sukoba unutar elite.
Svi su u strahu: siloviki, tehnokrati, biznismeni...
Siloviki, čelni ljudi sigurnosnih službi, strahuju od osvete liberala; tehnokrati se plaše vala represije; a biznismeni strahuju od ponovne sovjetizacije ruskog gospodarstva. Mnogi ljudi i dalje vjeruju da ih samo Putin može zaštititi od tih rizika. On u tom pogledu nije koristan čak ni kao fizička figura, već kao selekcija ideologija koje omogućavaju da se sustav poveže u kakvu-takvu cjelinu, izbjegavajući društvene nemire ili razorne unutarnje podjele.
Ova politička paraliza ne može se izliječiti rasprostranjenim gnjevom u narodu, niti zapadnim sankcijama, a ni financijskom i ekonomskom krizom. Ona je izravan rezultat zabrane elitama, suviše ovisnima o Putinu, da se uključe u politiku. Pa ipak, degradacija Putinovog političkog rukovodstva znači da će ruska elita morati mijenjati se. Predsjednikova pogrešna procjena rizika za rusku industriju, bankarstvo i energetiku, kao i nesposobnost u financijskim i ekonomskim poslovima, pomnožena s nedostatkom povjerenja u one oko njega i u stručnjake, doves će do zakašnjelih i neispravnih odluka.
Nedavno je Putin kritizirao guvernera Kalinjingradske oblasti Antona Alihanova jer se požalio da je “specijalna vojna operacija”, kako Rusija naziva rat u Ukrajini, izazvala logističke probleme u građevinskoj industriji. Putinov emotivni odgovor je bio da rat nema nikakve veze s tim i da ga ne treba koristiti za opravdavanje neuspjeha u drugim područjima. Takav pristup znači da su elite prepuštene same sebi u rješavanju problema, a također jača i uvjerenje da rukovodstvo zemlje nije u stanju pravilno procijeniti posljedice rata i efikasno upravljati rizicima.
Potraga za nasljednikom i dalje je tabu
Putin je stvorio situaciju za koju nije bio spreman i s kojom se ne zna nositi, dok je ruski sustav vlasti, koji je sam izgradio, konstruiran tako da sprječava da se odluke donose kolektivno i uravnoteženo. To je glavna prijetnja Putinovom režimu. Da bi preživjele, ruske elite morat će biti brže i aktivnije od predsjednika, minimizirajući njegovo sudjelovanje u procesu donošenja odluka. Ruske elite uče živjeti na nov način, a da pritom ne shvaćaju u potpunosti prirodu te nove stvarnosti. Ta će transformacija potrajati mjesecima: sve veća krhkost Putinovog liderstva prouzročit će rast broja sukoba unutar elita, zajedno s jačanjem njihove autonomije. To ne znači da će Rusija doživjeti antiputinovski državni udar, već samo da će elite biti spremne odlučnije braniti svoje interese, a da ne budu u stalnom strahu od suviše izoliranog Putina.
Unutar sustava formira se neizrečeni zahtjev za drugačijim Putinom, onim koji bi se mogao opisati kao dekorativni, bilo da se radi o njemu samom ili njegovom nasljedniku. Režim mora naučiti preživjeti dok njegov nekadašnji snažni vođa propada. Politička arena je pročišćena, a potraga za nasljednikom je tabu, pa bi prikladan vođa bio onaj koji bi obavljao Putinovu društvenu ulogu (mobiliziranje stanovništva oko režima i njegovanje putinizma kao ideologije, čime bi se učvrstila stabilnost), dok bi istodobno bio po strani u svakodnevnom upravljanju zemljom. To praktički znači da će elite imati manje potrebe za Putinom, rjeđe će mu se obraćati i neće naročito računati na njegovu ulogu arbitra ili zaštitnika. Ako bi Putin sutra umro, snažno očuvanje putinizma kao ideologije pod slabim nasljednikom moglo bi se pokazati daleko od najgoreg scenarija za većinu elitnih skupina. Neizbježan ishod svega jest da Putin, ovakav kakav je sada, postaje teret za sustav. A sustav će tražiti načine da svede na minimum njegovu ulogu u donošenju odluka u državi. To je jedini način da se spriječe društveni nemiri zbog pogoršanja ekonomske krize.
