Iscrpljena pritiskom da uspije kao fotografkinja, Litsky Li (21) je odlučila prihvatiti bolju ponudu - dati otkaz i provoditi dane kupujući namirnice za svoju obitelj i brinući se za dementnu baku.
Li je jedna od sve brojnije djece u Kini koje obitelji plaćaju za ostanak kod kuće. Roditelji joj daju plaću od oko 835 američkih dolara mjesečno. Solidna je to plaća za srednji sloj u manje urbanim dijelovima Kine.
“Razlog zašto sam kod kuće je taj što ne mogu podnijeti pritisak odlaska u školu ili na posao. Ne želim se intenzivno natjecati sa svojim vršnjacima, rekla je za CNN. Umjesto toga, odlučila se za tradicionalne obiteljskih vrijednosti i jednostavniji život. “Ne trebam nužno bolje plaćen posao ili bolji život, zadovoljna sam ovako”, dodala je.
Sinovi i kćeri na puno radno vrijeme
Li nije jedina, ovaj trend zamijećen je potkraj prošle godine na popularnoj kineskoj društvenoj mreži Douban, a otkriveno je i da nije nezadovoljstvo to koje pokreće fenomen “sinova i kćeri na puno radno vrijeme”.
Većina od desetaka tisuća mladih ljudi koji se tako identificiraju, kažu da se povlače kući jer ne mogu dobiti posao. Stopa nezaposlenosti kod mladih (16 do 24) iznosila je čak 21,3 posto u lipnju, a to je čak i optimističan podatak.
“Stvarna stopa nezaposlenosti među mladima iznosi oko 46,5 posto jer mnogi uopće ni ne traže posao pa nisu u evidenciji. Radije su kod kuće i novac im daju roditelji”, rekao je profesor na Sveučilištu Peking Zhang Dandan.
Razlozi takve situacije zapravo su jednostavni i vidljivi u mnogim dijelovima svijeta.
Trud se (ne) isplati?
Mladi imaju manje prilika nego prije, konkurencija je veća, a kada nađu posao, slabije je plaćen nego prije. Na promaknuća i povišice čeka se duže.
Mladima se više ne isplati raditi slabije plaćene fizičke poslove u proizvodnji, niti im se isplati da žive sami radi troškova života koji nadmašuju ono što zarade. Kako u Kini, tako i u drugim dijelovima svijeta.
Samo, kad u Kini, gdje je generacija rođena u 80-ima postavila standard žestokog rada, kompetitivnosti, ambicija i konstantnog “guranja naprijed”, imamo ovakvu situaciju, onda se treba zabrinuti. Jer, kad u svega deset do 15 godina nestaje poriv koji je Kinu pretvorio u velesilu, onda ne čudi što se to događa i drugdje.
Očito nešto “ne valja” kad mladi nemaju osjećaj da im se trud isplati. Istovremeno, “bombardirani” su pričama o uspjehu, kriterijima koje moraju zadovoljiti.
Psiholozi objašnjavaju da baš zbog svih tih očekivanja dolazi do averzije i gubitka motivacije, odnosno, kontraefekta koji se prelio na cijelu generaciju, a to će ozbiljno utjecati na gospodarstvo.