Sörgel je smatrao da se rat može izbjeći samo radikalnim idejama, a upravo jednu takvu je i sam iznjedrio - Atlantropa: Htio je izgraditi goleme brane na Gibraltaru, Dardanelima te u moru između Sicilije i Tunisa. Svaka od tih brana sadržavala bi jednako velike hidrocentrale, čime bi se zauvijek riješile energetske potrebe cijelog kontinenta. Ujedno bi zatrpao velike dijelove Sredozemlja, kako bi prilagodio razinu mora potrebama projekta.
U projektu bi sudjelovale sve europske države, kako financijski, tako i radnom snagom. Time bi se, smatrao je Sörgel, riješila dva problema: Iskorijenila bi se nezaposlenost, a države, uz enormna ulaganja u ovaj projekt, više ne bi imale novca za financiranje ratne industrije. Bio bi postignut trajan mir.
Prema Sörgelu, Hrvatska bi prestala biti pomorska zemlja: Gotovo cijeli Jadran bio bi zatrpan, a dalmatinski otoci umjesto morem, našli bi se okruženi nepreglednim kopnom.
Nacistička inačica plana također je podrazumijevala zatrpavanje Jadranskog mora, a novonastalo kopno pretvorilo bi se u plodne oranice. Ondje bi se naselili Nijemci, u stalnoj potrazi za Lebensraumom.
Sörgel je smatrao je da će njegov plan biti mirna zamjena za nacističku koncepciju Lebensrauma – zauzimanja europskih teritorija za život Nijemaca. Vjerojatno je i to jedan od razloga zbog kojih su mu nacisti 1942. zabranili djelovanje.
Unatoč tome što je projekt temeljen na konceptima pacifizma i ujedinjenja Europe i Afrike, s povijesnim odmakom je lako iščitati neo-kolonijalističke težnje i eurocentristički stav prema Africi.