Dvojici ljudi, bivšem FBI agentu specijaliziranom za povrat ukradenih umjetnina i bivšem glavnom arhivistu u Američkom memorijalnom muzeju holokausta u Washingtonu, trebalo je preko deset godina da pronađu jedan od nekoliko znanih dnevnika koji su pripadali unutrašnjem krugu Hitlerovih suradnika.
U suradnji sa saveznim istražiteljima, pronašli su ga 2013. u uredima izdavačke kuće na sjeveru države New York, mjestu daleko skromnijem od Kloster Banza, bavarskog dvorca na vrhu brda gdje je prvi put otkriven u sefu nakon rata.
Otkriće dnevnika koji se sada nalazi u Muzeju holokausta objavljeno je prije tri godine. Ali priča o lovu na njega, o dojavi koja se napokon pokazala istinitom, o skrivenom radu i ključnoj ulozi koju su igrali agenti Ministarstva domovinske sigurnosti, sada je opisana u novoj knjizi 'The Devil’s Diary: Alfred Rosenberg and the Stolen Secrets of the Third Reich' (Dnevnik Vraga: Alfred Rosenberg i ukradene tajne Trećeg Reicha), čiji su autori bivši FBI agent Robert K Wittman i novinar David Kinney.
"Stvarno je bilo poput hvatanja tigra za rep, i to velikoga", rekao je Wittman.
Hitlerov ideolog
Dnevnik počinje 1934. i pokriva deset godina Rosenbergova života, koji je imao znatan utjecaj na Hitlera, ali je bio manje poznat nego drugi pomagači poput Heinricha Himmlera i Josepha Goebbelsa, čiji je dnevnik isto pronađen.
Rosenberg je napisao i 'Mit dvadesetog stoljeća', knjigu koja je zagovarala nadmoć arijevske rase i antisemitska uvjerenja a po prodaji je tijekom nacističkog perioda bila druga, odmah iza Hitlerove knjige 'Mein Kampf'. Rosenberg je uređivao i nacističke novine i nadgledao raširenu nacističku krađu umjetnina, kao i brutalnu okupaciju Sovjetskog Saveza, gdje je bio ministar za osvojene istočne teritorije.
U Njemačkoj je dnevnik objavio Muzej holokausta, a isprintani prijepis je objavljen i na internetu. U Muzeju su rekli da se nadaju kako će ga još dodatno analizirati povjesničari i drugi učenjaci.
U dnevniku se Rosenberg prisjeća svojih razgovora s Hitlerom. Opisuje kako je uvjerio Hitlera da je boljševička revolucija u Rusiji povezana sa židovskom globalnom urotom. Zbog toga, kao i zbog brojnih drugih razloga, Židovi su bili prijetnja Njemačkoj.
Dnevnik otkriva i Rosenbergovu ulogu u deportaciji njemačkih, austrijskih i čeških Židova, te rasvjetljava unutrašnje sukobe i borbe među gornjim ešalonima Trećega Reicha kako bi osigurali hitlerovu milost.
"Ono što nas je navelo da vjerujemo kako se radi o potencijalno izuzetnoj povijesnoj važnosti je rijetkost posjedovanja izvora koji je bio tako visoko u nacističkoj hijerarhiji i tako blizak Hitlerov suradnik. Bio je vrhovni lopov i vrhovni ubojica, a moguće je i da je svjedočio upravo onom Hitlerovom naređenju kojim je autorizirao 'Krajnje riješenje'", kaže Henry Mayer, arhivist koji je uspio pronaći dnevnik u suradnji s Witmanom.
Sam Wittman je izjavio da, iako dnevnik dokumentira evoluciju stava koji je doveo do holokausta, u njemu nema detalja o specifičnom planu koji bi se trebao izvršiti.
"Nema mjesta u dnevniku gdje Rosenberg ili Hitler govore kako bi Židove trebalo istrijebiti", kaže Wittman. "Sve što je rekao bilo je "Premjestite ih van iz Europe".
Dnevnik je sada federalno vlasništvo, ali istražitelji tvrde kako ga je nuremberški tužitelj Robert Kempner zadržao nakon što su suđenja zaključena. Nakon Kempnerove smrti 1993. njegovi su nasljednici predali njegove papire Muzeju holokausta, ali dnevnik nije bio među njima.
Posljednji pokušaj
Nakon godina lažnih tragova, Mayer koji je i sam izgubio rodbinu u holokaustu, rekao je kako je 2012. po posljednji put pozvao Wittmana, tada već umirovljenog FBI agenta kako bi vidio može li učiniti još jedan posljednji pokušaj da pronađu dnevnik. Wittman je slijedio dojavu koja je došla od sestre Kempnerove bivše tajnice i ljubavnice. Žena je rekla kako je čula svoju sestru kako govori njemačkom novinaru da je dnevnik predan na čuvanje učenjaku vjerskih studija Herbertu Richardsonu, koji je imao izdavačku kuću u Lewsitonu, oko 20 minuta vožnje od slapova Nijagare.
Witman je otišao tamo, izvidio situaciju te osjetio kako ima razloga za vjerovati kako Richardson posjeduje dnevnik. Nazvao je istražitelje Ministarstva domovinske sigurnosti koji su otišli naći se s Richardsonom u veljači 2013.
"Pristao je na intervju ali nije baš bio od puno koristi", ispričao je David Hall, bivši savezni tužitelj koji je sudjelovao u slučaju. Richardson je rekao da ne zna gdje bi se takav dnevnik nalazio. Istražitelji su ga upozorili kako bi posvjedovanje moglo potencijalno biti zločin, te su mu predali sudski nalog za povrat dnevnika.
"I sugerirali smo mu da si nađe odvjetnika", rekao je Hall.
Nekoliko tjedana kasnije, Richardsonovi su odvjetnici obavijestili federalne službenike kako je dnevnik pronađen.
Richardsonov odvjetnik Vincent Doyle III izjavio je u intervjuu kako njegov klijent nije ni bio svjestan kako se dnevnik nalazi među hrpom papira koji su se nalazili u kutijama sa stvarima u vezi s Kempnerom.
"Gospodin Richardson je izdavač i učenjak, i da je znao da je u posjedu takvog dnevnika vjerojatno bi ga i sam objavio", rekao je Doyle.
Dnevnik je zajedno s još nekim drugim papirima predan federalnim službenicima u travnju 2013.
Mayer kaže kako se još uvijek sjeća olakšanja koje je osjetio nakon što je dnavnik napokon pronađen. "Cijelo sam si vrijeme govorio 'Ne dopusti da gadovi pobijede'", sjeća se. "Osjećao sam veliko zadovoljstvo. Bio je to moj bijeli kit."
