U godinu i pol otkako je predsjednik Joe Biden preuzeo dužnost, natjecanje između Sjedinjenih Država i Kine samo se pojačalo. Umjesto da ublaži oštru politiku bivšeg predsjednika Donalda Trumpa prema Pekingu, Biden ju je uglavnom nastavio, naglašavajući da su dvije sile gotovo sigurno krenule prema dugotrajnom razdoblju oštrog i vojno opasnog strateškog rivalstva.
Ali to ne znači da se Sjedinjene Države i Kina nezaustavljivo kreću prema krizi, eskalaciji, sukobu ili čak ratu. Naprotiv, Peking i Washington možda teže novom nizu stabilizacijskih dogovora koji bi mogli ograničiti, iako ne i eliminirati, rizik od iznenadne eskalacije, piše Foreign Affairs.
Procjena stanja američko-kineskih odnosa u bilo kojem trenutku nikada nije jednostavna, s obzirom na poteškoće u razlikovanju onoga što svaka strana javno govori o drugoj i onoga što svaka strana zapravo radi iza kulisa. Ipak, unatoč oštroj i često užarenoj retorici, pojavili su se neki rani znakovi stabilizacije, uključujući probno ponovno uspostavljanje oblika političkog i sigurnosnog dijaloga usmjerenog na upravljanje napetostima.
Takva stabilizacija daleko je od normalizacije, što bi značilo obnovu sveobuhvatnog političkog, gospodarskog i multilateralnog angažmana. Dani normalizacije dio su povijesti, ali stabilizacija bi ipak bila značajna. Pitanje za obje strane, kao i za zemlje koje su uhvaćene usred ove goleme borbe za budućnost regionalnog i globalnog poretka, jest kakvu će vrstu strateškog natjecanja slijediti.
Ravnoteža snaga
Kina svoj položaj u odnosu na Sjedinjene Države mjeri onim što naziva zonghe guoli, ili "sveobuhvatnom nacionalnom moći". Zonghe guoli uzima u obzir vojnu, gospodarsku i tehnološku moć Kine u usporedbi s onom Sjedinjenih Država i njihovih saveznika, kao i percepciju Pekinga o tome kojem smjeru gravitiraju treće zemlje. Tijekom većeg dijela posljednjih pet godina, interni diskurs Kineske komunističke partije (KPK) sve je više odražavao uvjerenje da se ova ravnoteža snaga ubrzano kreće u korist Kine i da je taj trend sada nepovratan.
Međutim, nije sve pošlo za rukom Pekingu, osobito nakon Bidenova izbora. Kineski čelnici bili su duboko zabrinuti revitalizacijom američkih saveza i na Pacifiku i na Atlantiku. Iznenadilo ih je brzo podizanje Quada, saveza koji se sastoji od Australije, Indije, Japana i Sjedinjenih Država, što je omogućila eskalacija kineskog graničnog spora s Indijom.
Kina je također zabrinuta pojavom novog sigurnosnog partnerstva između Australije, Sjedinjenih Država i Ujedinjenog Kraljevstva, poznatog kao AUKUS, te odlukom Australije da razvije flotu podmornica na nuklearni pogon. Peking je s uznemirenošću promatrao kako je Japan usvojio novu obrambenu politiku, povećao izdatke za obranu i počeo prihvaćati potrebu pomoći u obrani Tajvana. Kina je zabilježila sličnu zabrinutost zbog nove strateške i vanjskopolitičke pozicije Južne Koreje pod predsjednikom Yoon Suk-yeolom, koji je tijekom kampanje obećao da će se pridružiti Quadu i pretvoriti ga u Quintu. I konačno, kinesko strateško partnerstvo s Rusijom bez ograničenja je, nakon invazije potonje na Ukrajinu, duboko oštetilo položaj Pekinga u Europi.
Kina se također suočava s problemima na unutarnjem planu. Gospodarstvo je radikalno usporilo. To je počelo prije nekoliko godina, kada je predsjednik Xi Jinping počeo pomicati kinesku ekonomsku politiku dalje ulijevo. Stranka je preuzela veću ulogu u privatnom sektoru, državna poduzeća su dobila novi život, a država se oštro obračunala s tehnološkim, financijskim i sektorima nekretnina.
Ukupni rezultat je pad povjerenja privatnog sektora, smanjena privatna ulaganja, smanjena produktivnost i usporavanje rasta. Ovi temeljni ekonomski problemi pojačani su drakonskim blokadama Pekinga zbog COVID-19 u mnogim većim gradovima, što je potisnulo potrošačku potražnju, poremetilo i domaće i globalne lance opskrbe i dodatno potkopalo kineski sektor nekretnina, koji inače čini isto toliko kao 29 posto kineskog BDP-a. A usporeno globalno gospodarstvo, koje također pati od rastuće inflacije kao posljedice rata u Ukrajini, neće im pomoći, s obzirom na kinesku ovisnost o izvozu kao glavnom pokretaču rasta.
Kritična konklava
Unatoč nekoliko pokušaja korekcije tečaja ekonomske politike, malo je znakova oporavka. Doista, postoje neki znakovi panike oko rasta u Kini, ne samo zbog političkog utjecaja rastuće nezaposlenosti, već i zbog dubljih strahova da bi Xijev ideološki reinženjering tradicionalnog kineskog gospodarskog modela mogao u konačnici spriječiti utrku zemlje da prestigne Sjedinjene Države. kao najveća ekonomija svijeta.
U svjetlu ovih trendova, trenutni pogled Pekinga na svijet je nijansiraniji nego što to može sugerirati njegov službeni narativ "Istok je u usponu, Zapad u opadanju". Kina još uvijek vidi da se strateške linije trendova dugoročno kreću u njezinom smjeru. Ali također vidi novi niz značajnih prepreka s kojima se mora boriti kratkoročno do srednjoročno. Tu je i neposredniji izazov za Xija u vođenju 20. kineskog stranačkog kongresa, politički kritične konklave koja će se održati ove jeseni.
Iako je malo vjerojatno da će se Xi suočiti s velikim izazovima u svojoj planiranoj kandidaturi za treći mandat na čelu KPK, ostaje nejasno hoće li uspjeti osigurati sva svoja željena imenovanja u sljedećem stranačkom gospodarskom timu, uključujući sljedećeg premijera . Unatoč tome, Xi ima jasan interes u izbjegavanju iznenađenja do kraja godine. To uključuje iznenađenja na međunarodnoj fronti općenito, a posebno u američko-kineskim odnosima. Iz tih razloga, Peking stoga ima poticaj stabilizirati svoj odnos s Washingtonom, barem privremeno, umjesto da dopusti da strateške napetosti nastave eskalirati. To ne znači da će Kina promijeniti svoju dugoročnu strategiju. Ali to znači da će Kina promijeniti svoju taktiku.
Bidenova administracija pažljivo je promatrala razvoj događaja u Kini, ali jednako je tako svjesna vlastitih izazova. To uključuje poteškoće u donošenju američkog Zakona o inovacijama i tržišnom natjecanju i drugih zakona bitnih za buduću međunarodnu konkurentnost Sjedinjenih Država; nadolazeće političke neizvjesnosti oko izbora u sredini mandata i njihovih implikacija na predsjedničko natjecanje 2024.; podložnost republikanskim napadima zbog bilo kakve prilagodbe strategije SAD-a prema Kini koja bi se mogla prikazati kao slabost; vojna ranjivost u slučaju iznenadne eskalacije nad Tajvanom ili Južnokineskim morem; dosadašnja nemogućnost nadoknade rastućeg regionalnog i globalnog gospodarskog otiska Kine i temeljni skepticizam među američkim prijateljima, pa čak i formalnim saveznicima, prema dugoročnoj premoći, strateškoj pouzdanosti i političkoj volji Washingtona da ostane svjetska dominantna sila.
Rizik od eskalacije
Iz tih razloga ni Kina ni Sjedinjene Države nemaju politički apetit za slučajnu krizu ili sukob. Nijedna strana nije spremna za jedno i objema je potrebno vrijeme da se nose s velikim nizom poteškoća i nedostataka s kojima se suočavaju. Unatoč tome, rizik od nenamjerne eskalacije je stvaran i raste. Nedavno opasno presretanje promatračkog zrakoplova P-8 Kraljevskog australskog ratnog zrakoplovstva od strane Narodnooslobodilačke vojske iznad Južnog kineskog mora, koje je lako moglo uzrokovati pad australskog zrakoplova, samo je jedan od mnogih primjera incidenta koji bi mogao brzo prerastao u krizu.
U ovom slučaju, uvjeti američko-australskog obrambenog ugovora iz 1951. mogli su obvezati Sjedinjene Države da stanu u neposrednu obranu Australije ako je incident uzeo fatalan obrat. Gledati Kinu i Sjedinjene Države kako se bave sve većim razinama borbe s rubovima je kao gledati dva susjeda kako vare u radionici u dvorištu bez cipela s gumenim potplatima, iskre frcaju posvuda i izloženi, neizolirani kabeli prolaze po mokrom betonskom podu. Što bi moglo poći po zlu?
Odnosi između Sjedinjenih Država i Kine mogu se poboljšati jedino boljim razumijevanjem međusobnih strateških namjera. Trenutačni ključni problem je upravo obrnut: i Peking i Washington zapravo imaju relativno točno razumijevanje međusobnih namjera, ali već nekoliko godina sudjeluju u slobodnim strategijama bez ikakvih pravila.
Koncept rješenja ima četiri osnovna elementa. Prvo, Sjedinjene Države i Kina trebaju uspostaviti jasno, detaljno razumijevanje međusobnih tvrdih strateških crvenih linija kako bi smanjili rizik od sukoba zbog pogrešne procjene. Trebalo bi se postići detaljno razumijevanje takvih crvenih linija na kritičnim područjima kao što su Tajvan, Južno i Istočno kinesko more, Korejski poluotok, kibernetički prostor i svemir. Razumijevanje međusobnih crvenih linija ne zahtijeva dogovor o legitimnosti tih crvenih linija. To bi bilo nemoguće.
Drugo, nakon što su uspostavili takve crvene linije, obje zemlje mogu prihvatiti nesmrtonosno strateško natjecanje u većem dijelu ostatka svojih odnosa, kanalizirajući svoje strateško rivalstvo u utrku za povećanje svoje ekonomske i tehnološke snage, vanjskopolitičkog otiska, pa čak i svojih vojnih sposobnosti. Ova utrka također uključuje ideološko natjecanje oko budućnosti međunarodnog sustava. Ali, što je ključno, to bi bilo upravljano, a ne neupravljano, strateško natjecanje, smanjujući rizik da bi moglo prerasti u izravan oružani sukob. Doista, takvo ograničeno natjecanje moglo bi s vremenom smanjiti, a ne pogoršati, rizik od rata, osobito ako bi se obnovili normalniji oblici gospodarskog angažmana u okviru upravljane konkurencije.
Treće, upravljano strateško natjecanje trebalo bi osigurati politički prostor za suradnju u onim područjima gdje su nacionalni interesi usklađeni, uključujući klimatske promjene, globalno javno zdravlje, globalnu financijsku stabilnost i širenje nuklearnog oružja. Ni Kina ni Sjedinjene Države (niti ostatak svijeta) ne mogu si priuštiti da suradnja oko egzistencijalnih globalnih izazova ostane po strani.
Naposljetku, da bi imali ikakve šanse za uspjeh, tom bi podijeljenošću odnosa morali pažljivo i kontinuirano upravljati posvećeni dužnosnici na razini kabineta s obje strane. Taj bi okvir tada trebalo održavati čvrstom rukom, bez obzira na domaća politička ili međunarodna previranja koja bi se mogla pojaviti.
Lekcije iz povijesti
Međutim, vrijedi se prisjetiti da su se nakon gotovo smrtonosnog iskustva kubanske raketne krize 1962. Sjedinjene Države i Sovjetski Savez naposljetku složili oko niza stabilizacijskih sporazuma, kasnije ukorijenjenih u Helsinškom sporazumu iz 1975., koji su im omogućili plovidbu još 30 godina intenzivnog strateškog natjecanja bez paljenja sveopćeg rata.
Sudeći prema javnim napadima između Pekinga i Washingtona, čini se da možda nema previše apetita za stabilizacijskim okvirom kao što je upravljano strateško natjecanje. Na svom prvom sastanku s američkim državnim tajnikom Antonyjem Blinkenom u ožujku 2021., glavni kineski diplomat, Yang Jiechi, pustio je gotovo neviđenu razinu javnog vrijeđanja, držeći Blinkenu predavanje o "duboko ukorijenjenim" problemima SAD-a kao što je rasizam i optužujući Sjedinjene Države biti "snishodljiv".
Ova je razmjena bila usklađena s javnim prepirkama između američkog ministra obrane Lloyda Austina i kineskog ministra obrane Weija Fenghea u Singapuru u lipnju ove godine, kada je Wei implicirao da su Sjedinjene Države pravi "mastermind" iza ruskog rata u Ukrajini. Komentari u kineskim državnim medijima bili su na sličan način zapaljivi, napadajući Sjedinjene Države zbog njihovih političkih, ekonomskih i društvenih propusta i tvrdeći da je Washington uključen u sveobuhvatnu kampanju obuzdavanja Pekinga samo zato što “zapadne zemlje predvođene Sjedinjenim Državama ne žele vidjeti pojavu jake Kine, posebno jake socijalističke Kine,” kako je to rekao vodeći teoretičar KPK Qu Qingshan ranije ovog mjeseca.
Međutim, čini se da se ispod površine otkriva nešto novo. U srpnju 2021. zamjenica državnog tajnika Wendy Sherman sastala se s kineskim ministrom vanjskih poslova Wang Yijem u Tianjinu i vršila pritisak da se uspostave “stražari” u odnosu. To je pak postalo središte prvog razgovora između Bidena i Xija, koji je u Pekingu pozdravljen kao vrlo pozitivan signal. U vrijeme prvog virtualnog summita dvojice čelnika, u studenom 2021., Biden je otvoreno naglašavao "potrebu za zdravorazumskim zaštitnim ogradama kako bi se osiguralo da konkurencija ne preraste u sukob i kako bi komunikacije ostale otvorene".
'Intenzivno natjecanje'
Nadalje, kada je Blinken u svibnju u govoru u Asia Society u Washingtonu, D.C., iznio kinesku strategiju administracije, rekao je da iako je "intenzivno natjecanje" između dviju velikih sila neizbježno, to "natjecanje ne mora dovesti do sukoba". Citirao je Bidena koji je rekao da je "jedini sukob gori od namjeravanog onaj nenamjerni" i potvrdio da "ćemo odgovorno upravljati ovim odnosom kako bismo spriječili da se to dogodi."
Doista, ovaj javni naglasak na zaštitnim ogradama postao je stalna značajka američko-kineske diplomacije. To je bilo posebno vidljivo na četverosatnom sastanku između Yanga i američkog savjetnika za nacionalnu sigurnost Jakea Sullivana u lipnju, koji je bio usredotočen na "održavanje otvorenih komunikacijskih linija za upravljanje konkurencijom između naše dvije zemlje", prema priopćenju Bijele kuće.
A diplomatska se retorika možda počinje pretvarati u konkretnu akciju, pri čemu dvije strane ponovno otvaraju prekinute kanale dijaloga na radnoj i visokoj razini, uključujući pregovore između vojske, pa čak i zaustavljeno istražuju mogućnost dijaloga o nuklearnoj strateškoj stabilnosti. Ovo su, međutim, vrlo rani dani. Na gospodarskom planu, nedavni kontakt između američke ministrice financija Janet Yellen i kineskog potpredsjednika premijera Liu Hea o stanju globalnog gospodarstva, sporazum o računovodstvenim standardima za moguće ponovno uvrštavanje Kine na burzu u New Yorku i suradnja između SAD-a i kineski trgovinski pregovarači na sastanku Svjetske trgovinske organizacije o mehanizmima za rješavanje sporova pokazuju u pozitivnom smjeru. Isto vrijedi i za privremeni napredak u pogledu mogućnosti smanjenja ili uklanjanja carina nametnutih tijekom nedavnog američko-kineskog trgovinskog rata u cilju borbe protiv inflacije.
Dok, prema riječima starih, "jedan gutljaj ne čini ljeto", čini se da postoji pomak na nizu različitih frontova u ovom prethodno zamrznutom odnosu. Istina, strateško rivalstvo između dviju sila će se nastaviti. Ali to nije loše posebno ako je alternativa svijet sve većeg rizika od krize, eskalacije ili čak onoga što bi naivni nacionalisti mogli nazvati procesom čišćenja i razjašnjavanja samog rata. Posljednji put to se činilo kao dobra ideja bila je 1914. I to nije dobro završilo.
