"Prije mjesec dana osjećao sam se zdravo, čak i čio. U 81. godini još uvijek svakodnevno plivam sat i pol. No, napustila me sreća. Prije nekoliko tjedana saznao sam da imam više metastaza na jetri.
Prije devet godina otkriven mi je rijetki oblik tumora na oku, okularni melanom. Iako sam zbog zračenja i lasera oslijepio na to oko, samo u rijetkim slučajevima takav tumor metastazira.
Osjećam zahvalnost što mi je od početne dijagnoze poklonjeno devet godina dobrog zdravlja i produktivnosti, ali sad se nalazim lice u lice sa smrću. Rak je zahvatio trećinu moje jetre i, iako se njegovo napredovanje može usporiti, ova vrsta raka ne može se zaustaviti.
Proživjeti dane koji su preostali
Sad je na meni da odaberem kako da proživim mjesece koji mi preostaju. Moram živjeti na najbogatiji, najdublji i najproduktivniji način na koji mogu. U tome me ohrabruju riječi jednog od mojih omiljenih filozofa, Davida Humea, koji je, nakon što je saznao da je smrtno bolestan u dobi od 65 godina, u jednom danu u travnju 1776. napisao kratku autobiografiju, koju je nazvao Moj vlastiti život.
Jedna od rečenica Humeovog eseja čini mi se osobito istinitom. "Teško je biti u većoj mjeri odvojen od života nego što sam trenutno ja". Unatrag nekoliko dana mogu vidjeti svoj život kao da ga promatram s velike visine, kao neku vrstu krajolika i s dubokim osjećajem povezanosti svih njegovih dijelova. To ne znači da sam gotov sa životom.
Naprotiv, osjećam se intenzivno živim i želim te se nadam da će vrijeme koje ostaje produbiti moja prijateljstva, da ću reći zbogom onima koje volim, da ću još pisati, putovati ako budem imao snage i da ću ostvariti nove razine razumijevanja i uvida", piše Oliver Sacks.
Važno je samo najbitnije
"Osjećam iznenadan oštar fokus i perspektivu. Nema vremena ni za što nevažno. Moram se fokusirati na sebe, svoj rad i svoje prijatelje. Neću više gledati vijesti svake večeri. Neću više obraćati pažnju na politiku ili prepirke oko globalnog zatopljenja.
Ovo nije ravnodušnost nego nevezanost, još uvijek mi je duboko stalo do Bliskog istoka, globalnog zatopljenja, rastuće nejednakosti, ali to više nije moj problem, to pripada budućnosti. Razveseli me kad sretnem nadarene mlade ljude, čak i onoga koji mi je napravio biopsiju i dijagnosticirao metastaze. Osjećam da je budućnost u dobrim rukama", poručuje.
'Volio sam i bio sam voljen'
"Ne mogu se pretvarati da sam bez straha. No, osjećaj koji prevladava je zahvalnost. Volio sam i bio sam voljen. Dano mi je puno, a ja sam nešto i vratio. Čitao sam, putovao, mislio i pisao. Imao sam odnos sa svijetom, poseban odnos pisaca i čitatelja.
Iznad svega, bio sam perceptivno biće, misleća životinja, na ovom prekrasnom planetu, a to je samo po sebi enormna privilegija i avantura", zaključuje.
Oliver Sacks je profesor neurologije na Školi medicine Sveučilišta u New Yorku i autor brojnih knjiga, među kojima su Buđenja i Čovjek koji je svoju ženu zamijenio za šešir.
