Tko je god sročio poslovicu: "Samo su mrtvi dočekali kraj rata", bio je u pravu. Milijuni Ukrajinaca koji napuštaju svoju zemlju, vjerojatno će se zauvijek sjećati ruske invazije, pamtit će to i svijet. A tisuće ruskih obitelji neće zaboraviti trenutak kad su dobile najgoru moguću vijest o svojim sinovima, koji nisu ni znali da idu u rat.
Ruska vojska i separatisti stežu obruč oko velikog lučkog grada Mariupolja. Njegovi stanovnici traže bilo kakvo sklonište od sve većeg broja granata. Ana Delina već je bježala od rata. Kaže da nije pobjegla dovoljno daleko.
"Suprug i ja smo iz Donjecka. Nismo još imali djece kad smo 2014. otišli. Otišli smo od kuće s malom torbom u ruci kad je rat počeo. Otišli smo k prijateljima, ali nismo dočekali da se vratimo kući. Onda smo se preselili u Mariupolj. I sad se to ponavlja s djecom", govori Delina za HRT.
Život u strahu
No, Mariupolj tek iščekuje ono što se u Harkivu već događa. Drugi po veličini ukrajinski grad na svega pedesetak kilometara od ruske granice, pod konstantnim je napadima. Dok se ruska i ukrajinska vojska bore, oni stanovnici koji nisu uspjeli pobjeći, nalaze se u skloništima. Neki, poput Jekaterine Babenko, dnevnog svjetla nisu vidjeli već pet dana.
"Ovo je noćna mora. Pogađa me to iznutra vrlo snažno. To se ne može objasniti običnim riječima", govori Babenko.
Njen grad je veliki sveučilišni centar. Na tamošnjim fakultetima studira i 12.000 studenata iz inozemstva, mahom iz afričkih i bliskoistočnih zemalja. Rat je prekinuo njihov studij i natjerao ih u bijeg, ali samo do poljske granice.
"Da, Ukrajince su pustili, a strance su odvojili na drugu stranu, bez obzira na rasu", rekao je kenijski student Abdirahim Syleiman, dok je njegova kolegica Jessica iz Nigerije dodala: "Vidjeli smo gdje je bomba eksplodirala u stablu blizu moje kuće. Da nisam otišla tog dana, teško bih otišla uopće."
Hodom prema zapadu
Osim studenata, i Ukrajinci bježe prema zapadu. Odlaze mahom u Moldaviju, Rumunjsku, Mađarsku, Slovačku i Poljsku. "Muž me natjerao da odem. On se boji za mene i našu djecu. Ne želi da djeca vide određene stvari. Ne mogu to ni zamisliti", "Djeca su najvažnija. Da nema njih, ostali bismo kod kuće", "Ostavila sam dvoje djece u Bukovilju, neće otići s Karpata, a s trećim djetetom sam otišla jer je posvuda oružje. Mladi, prekrasni dečki postali su vojnici i kad mi to sve gledamo, shvaćam da ih se pola možda neće vratiti", govore redom izbjeglice iz Ukrajine.
Rat je nešto na što su žitelji odmetnutih pokrajina Donjeck i Lugansk navikli još od 2014. "Strašno je tako živjeti, strašno. Neka se to sve završi", govori stanovnica Donjecka, a njena sugrađanka dodaje: "Cijela kuća je izgorjela, evo kako smo stradali. Kad će sve ovo završiti?"
Rusija podcijenila ukrajinski otpor
Separatisti koriste priliku da zauzmu što više ukrajinskog teritorija. No, Ukrajinci ne sjede skrštenih ruku, pa u Žitomiru pripremaju "dobrodošlicu" okupatorima u obliku molotovljevih koktela.
Čini se da je Rusija podcijenila snagu ukrajinskog otpora. Svi su se angažirali u obrani. Na snazi je opća mobilizacija. Rezervisti su se pridružili vojsci, a i civili pripomažu kako god mogu.
"Mi branimo svoj dom i zato su svi ovi momci postali rezervisti. Oni imaju patriotski kozački duh. Oni znaju što trebaju napraviti. Sada trebaju zaustaviti neprijatelja", poručio je ukrajinski rezervist.
Svaki uspjeh ukrajinske vojske ili teritorijalne obrane učvršćuje nadu u pobjedu. Rusija je otišla predaleko da bi se povukla neobavljena posla, a Ukrajina se ne misli predati. Stoga je teško očekivati brzi kraj rata. To znači patnju Ukrajinaca i njihov sve veći egzodus prema zemljama članicama Europske unije. UN procjenjuje kako bi iz Ukrajine moglo izbjeći 10 milijuna ljudi. Njih milijun već je napustilo zemlju.
Situaciju u Ukrajini možete pratiti OVDJE.
