Jedan od najpoznatijih i najzloglasnijih terorista prošlog stoljeća, Ilich Ramírez Sánchez, poznatiji pod nadimkom Carlos Šakal, u francuskom zatvoru služi čak tri doživotne kazne. Nedavno je žalbom nastojao "skinuti" jednu, no sud u Parizu je to u četvrtak rezolutno odbio.
Šakal služi jednu doživotnu zbog ubojstva dvojice policajaca i ranjavanja još 30-ak ljudi granatom na Elizejskim Poljanama u lipnju 1975. Drugu i treću doživotnu zaradio je napadima 1982. i 1983. na vlakove, željeznički kolodvor te nekoliko bombaških napada na ulicama u kojima je poginulo ukupno 11, a ranjeno 150 ljudi.
Jasno je kako je Šakal iz principa napisao žalbu na presudu. Naime, gotovo 80 mu je godina i teško da bi mogao poživjeti u miru, pa je sudovima htio dati malo posla.
On je rođen 1942. u Venezueli. Otac mu je bio odvjetnik i zakleti komunist, koji je svoj svojoj djeci dao imena po vođi Oktobarske revolucije; najstariji se zove Vladimir, Carlosu je pravo ime Ilich, a najmlađi brat se zove Lenjin. Ilich je studirao u Londonu i Moskvi, no studije nikad nije završio zbog lošeg vladanja. Zato je vrlo dobro naučio engleski, arapski, francuski i ruski te je postao marksistički militant i plaćenik brojnih lijevih režima, iako se u autobiografiji nazvao profesionalnim revolucionarom i borcem za slobodu neimperijalističkih naroda.
Nezgodne poveznice s Jugoslavijom
Iako nema poznatijeg terorističkog napada koji se u sedamdesetima dogodio, a da Šakal nije imao svoje prste u njemu, postoji i mnogo poveznica s ovim prostorima. On i njegov pomoćnik su 1973. ispalili dva projektila na izraelski putnički avion na pariškom aerodromu Orly. No, promašili su ga i pogodili DC-9 koji je pripadao - JAT-u.
Slobodna Dalmacija piše kako je Šakal uhićen u rujnu 1976. u beogradskom hotelu Metropol. Navodno je prije toga ljetovao negdje oko Splita, a još jedan kuriozitet veže se uz ime osobe koja ga je uhitila. Riječ je o haškom osuđeniku za ratne zločine i Miloševićevom šefu tajnih službi, Jovici Stanišiću. Iako je u rukama imao najveći ulov u tim vremenima, Stanišić se nije mogao time dugo hvaliti, jer je Šakal, naredbom s vrha, ubrzo pušten.
Naime, njemačka tajna policija, BND htjela je da Šakal bude uhićen u Beogradu kako bi se Titova Jugoslavija na svjetskoj pozornici prikazala kao utočište za međunarodne teroriste. Pokušali su biti pristojni, poslavši tajnim službama SFRJ sve podatke o Šakalovu boravku. No, ubrzo su ih prozreli, pa je on napustio Jugoslaviju slobodan i, pod lažnim identitetom radnika jedne jugoslavenske građevinske tvrtke, prebačen avionom u Irak. Jugoslavija je bila nesvrstana i po pitanju antiterorističke politike, pa se nije miješala u obračune Zapada i Istoka.
Baza za podršku terorističkim akcijama
No, nakon Titove smrti, Šakal se vratio u Jugoslaviju s ogromnim ambicijama. Bilješke Službe državne bezbednosti govore kako je njegov teroristički tim 1982. donio odluku da SFRJ postane stalna baza za podršku akcijama u zapadnoj Europi. Šakal se tada krio u Beogradu pod imenom sirijskog diplomata Michela Hadada. Domaći obavještajci o tome navodno nisu imali pojma, a nagađa se da ga je SDB ipak koristio za likvidatorske akcije po svijetu, usmjerene ponajprije na pripadnike ustaške emigracije.
Iako su o Šakalu snimljeni metri filmova i napisani tomovi knjiga, nije poznato koliko je ljudi stradalo od njegove ruke. On je sam u jednom razgovoru za venezuelanske medije priznao da je odgovoran za oko 100 napada u kojima je poginulo između 1500 i 2000 ljudi.
