Među pažljivo održavanim grobovima okruženim cvijećem na groblju u Barbateu, jedna se grobnica ističe. U njoj ne leži stanovnik ovog andaluzijskog grada, nije čak ni Španjolac, a njegov nadgrobni spomenik nije ukrašen slikom Krista ili Djevice Marije već valovima koji udaraju u pješčanu plažu i fotografijom malenog dječaka omotanog u šal i kaput, piše Guardian. "Bog dao, Bog uzeo", stoji epitaf na francuskom. "Blagoslovljen Bog."
Nagli rast broja izbjeglica
Ovdje, okružen mrtvima iz zemlje koju nikada nije upoznao, leži Samuel Kabamba, četverogodišnjak iz Demokratske Republike Kongo koji je poginuo pokušavajući se domoći Europe sa svojom majkom Véronique Nzazi. Ove subote je godinu dana od kada je njegovo tijelo more izbacilo na plažu u blizini Rta Trafalgar, nekoliko kilometara od Barbate. Ovo otkriće na kratko je bacilo španjolsku kolektivnu svijest u šok te je stvorilo neizbježne veze s Alanom Kurdijem, dvogodišnjem sirijskom izbjeglici čija je smrt prisilila svijet da na trenutak razmisli o ljudskoj cijeni migracijske krize.
Statistički podaci Međunarodne organizacije za migracije (IOM) pokazuju kako je u Španjolsku morem 2017. stiglo 21.468 migranata, dok je 233 ljudi, uključujući Samuela i njegovu majku, poginulo na putu. Proj migranata se više nego utrostručio u odnosu na priješnju godinu, kada je u Španjolsku stiglo 6046 ljudi, dok ih je 128 poginulo pokušavajući. Brojke iz prva tri tjedna 2018. sugeriraju da Španjolsku čeka "još jedna izazovna godina", navodi UN-ova agencija za izbjeglice, UNHCR. Do 22. siječnja u zemlju je već stiglo 848 izbjeglica, a 22 je poginulo.
Otac Gabriel Delgado, svećenik iz Cádiza koji već 25 godina radi s izbjeglicama i migrantima, saznao je za Samuelovu smrt preko kontakta iz Guardie Civil ubrzo nakon što je tijelo pronađeno. Dva je dana čekao da se vijest o tragediji proširi svijetom, kao i zaprepaštenje koje je trebalo uslijediti. Kada ničeg od toga nije bilo, sam je tvitao: "Smrt Alana, malenog sirijskog dječaka, šokirala je svijet. U petak na obalu Cádiza more je izbacilo tijelo mladog imigrantskog dječaka i nitko ništa ne govori."
Tvrđava Europa
Samuel i njegova majka napustili su obitelj u Kinšasi u ožujku 2016. kako bi tražili tretman za njen tumor na vratu, kao i za probleme s plućima koje je imao dječak. Nakon što su otputovali u Alžir te proveli osam mjeseci u Maroku, 12. siječnja ušli su u maleni čamac na napuhavanje u nadi da će doseći Europu. Nisu uspjeli. Dva tjedna nakon što je otkriveno Samuelovo tijelo, Nzazi je pronađena mrtva na plaži u Alžiru. Pojavile su se vijesti o njihovoj smrti, a lokalne su organizacije napale EU zbog zatvaranja Europe "poput tvrđave", ne puštajući one koji su bježali od rata, gladi, siromaštva i iskorištavanja. "Ne znamo koliko Alana, koliko Samuela, koliko muškaraca i žena leže na dnu mora, a da im obitelji ne znaju ništa o tome", objavila je Udruga za ljudska prava Andaluzije. "Svi su oni imali život i priču koju Europa ne može ignorirati", dodaju.
Glasnogovornica španjolskog UNHCR-a María Jesús Vega rekla je kako je prošlogodišnji nagli skok u broju izbjeglica najvjerojatnije posljedica više faktora: talijanskih kontroverznih pokušaja spriječavanja prelaska Sredozemlja iz Libije, sukoba u dijelovima podsaharske Aferike, posljedica klimatskih promjena, trgovanja ljudima i promjena u viznom sustavu.
Samo jednog dana prošlog kolovoza španjolska je obalna straža spasila 593 osobe, uključujući 35 djece i bebu, iz Gibraltarskog zaljeva. No unatoč povećanom broju izbjeglica, Vega kaže kako Španjolskoj i dalje nedostaje infrastruktura i sredstva potrebni za zbrinjavanje svih ljudi koji dođu na njene obale. "Prošle smo godili svjedočili brojnim improvizacijama u nalaženju smještaja za te ljude - bilo ih je u ćelijama, sportskim centrima, a ponekad i u zatvorima. Ponekad nije bilo dovoljno mjesta ni u takvim lokacijama pa bi ljudi završili na ulici. To očito nije rješenje", kaže. Jednako je važna i potreba brze identifikacije i zaštite ranjivih migranata i izbjeglica, uključujući i žrtve trgovine ljudima i maloljetnike bez pratnje.
Pomoć migrantima da ostanu u svojim zemljama
Španjolske vlasti kažu kako su provele više od desetljeća gradeći migracijsku politiku koja bi pomagala potencijalnim migrantima da ostanu u svojoj zemlji. "Rješenje za ovakvu vrstu imigracije je stvaranje mogućnosti za rad u zemljama porijekla te poboljšanje uvjeta za legalnu migraciju", izjavio je glasnogovornik Ministarstva unutarnjih poslova, dodavši da se to ne može postići unutar kratkog vremena. A španjolska situacija, unatoč rastu, još nije ni blizu situaciji u središnjem Sredozemlju. Tako je samo prošle godine gotovo 119.000 ljudi morem stiglo u Italiju. Još 2832 ih je poginulo.
Za oca Delgada ova "strašna, tragična sramota" koja se odvija pred granicama južne Europe traži pristup s više sućuti i praktičnosti. Umjesto traženja načina kako da učvrsti svoje granice, kaže kako bi se Europa trebala skoncentrirati na patnje ljudi u pogođenim zemljama Afrike. Ovaj svećenik je sahranio više izbjeglica i migranata nego što ih se može zapamtiti. A ponekad im ne zna ni ime ni točan datum smrti. "To je jedna od stvari koje mi najteže padaju. Nikad se ne naviknete na pogrebe. Svaka je tragedija različita, ali sve one imaju nešto zajedničko: veliku patnju i individualne priče o gladi ili ratu ili nepravdi, ali isto tako i ljude i zemlje koje su ostavili za sobom."
Delgado kaže kako su ljudi iz Barbate još uvijek šokirani smrću malog Samuela. Stanovnici su ispunili cijelu crkvu tijekom sprovoda te druge srijede svakog mjeseca ljudi iz grada i drugih dijelova Andaluzije formiraju 'krugove tišine' kako bi obilježili smrt i pozvali na bolji odgovor na humanitarnu katastrofu. Ljudi su navikli da more na obalu baca čamce ili poneki paket droge, ali ne i tijelo četverogodišnjeg djeteta. Na gradskom groblju žena koja je čistila sestrin grob kima prema Samuelovoj grobnici, na kojoj se nalaze bijele krizanteme. "Un angelito", kaže. Maleni anđel. I dok za mnoge Samuel ostaje španjolski Alkan Kurdi, maleni simbol ogromne krize, kada otac Delgado misli o Samuelu, sjeća se slika koje je vidio o njemu i nejgovoj obitelji u Kinšasi. "Mislim na malenog dječaka s osmjehom na licu", kaže.
