U rodilište u Gnjilanima na Kosovu, tada još u sklopu Srbije, 5. veljače 1994. godine stiglo je novorođenče ostavljeno u kartonskoj kutiji u Ulici cara Lazara. Kada je dovedena u rodilište, dobila je sve ono što joj je surovost života uzela kada je prvi put udahnula, ljubav, pažnju, posvećenost i nadimak - Nera, po grčkoj božici hrabrosti. Taj je nadimak od Milica Mršulj učinio pravu ratnicu, ženu i majku za primjer, danas uspješnu spisateljicu, novinarku i talentiranu glumicu, prenosi Kurir.
Saznala na najokrutniji način
Od Gnjilana 1994. do Leskovca 2022. put je bio dug, trnovit i na samom početku težak. Da je posvojena i da nije biološko dijete obitelji Nikolić, Svetlane i Ljubiše, doznala je na najokrutniji način, od svojih vršnjaka, tijekom bombardiranja Srbije 1999. godine.
"Imala sam pet godina, 1999. godine, kada sam saznala da su me usvojili i to na ružan način, od djeca s ulice. Čuli su to od svojih roditelja, pa su malo zaratili protiv mene. Kasnije sam saznala da sam usvojena sa tri i pol mjeseca i da sam rođena na Kosovu.", opisuje Milica.
Svetlana i Ljubiša, bračni par iz Leskovca koji nije mogao imati potomstvo, bili su puni ljubavi od. Kada im je ispričala što su joj prijatelji rekli, objasnili su joj da oni možda nisu njeni biološki roditelji, ali da je ona njihova kći. "Sjećam se, mama mi je to tada lijepo objasnila, a ja sam to, što se kaže, lijepo prihvatila. Mama mi objasnila da nije mogla roditi, ali da me nosi u srcu, kao i da me rodila druga teta. Nije me mogla zadržati a da su oni žarko željeli dijete.", prisjeća se.
Naučila se nositi, ali ožiljci su ostali
Kako se pokazalo, Svetlana je pronašla pravi način da smiri ono nezasitno i bolno što nastaje kada vas netko gađa u najslabiju točku. No, rane koje su joj zadobile ostavile su ožiljke s kojima je morala naučiti živjeti. "To mi je jako pomoglo da prebolim zadirkivanje djece. Iako mi je do danas u podsvijesti ostalo da sam tako saznala. Možda bi bilo bolje da je bilo drugačije, kasnije, u starijoj dobi. To zadirkivanje se nastavilo i kroz osnovnu školu, gdje sam već bila starija i znala sam, kad bi me netko pitao "znaš li da su te uzeli iz doma", jednostavno bih odgovorila "Znam". Tako su bili zaustavljeni, nisam im dala prostora da krenu dalje. Sada kao odrasla osoba, majka i žena, shvaćam da su krivi roditelji te djece, koji su to pred njima govorili i dopuštali im da se tako ponašaju, djeca za to nisu kriva.", kaže.
Tko su joj pravi roditelji, odakle je, čija je, počela se pitati u pubertetu. Prvi pokušaj da se saznaju svi detalji nije urodio plodom, ali slagalica se polako počela slagati.
Tek u pubertetu se počela raspitivati
"Nikad me nije zanimalo sve do moje 16. godine. Do 16. godine bila sam uvjerena da sam bila u domu za nezbrinutu djecu u Beogradu. Kad sam ušla u pubertet, kad sam se počela zaljubljivati, družiti, razmišljala sam, što ako slučajno sretnem nekoga tko mi je brat ili sestra, tko mi je u rodu, ako sretnem mamu ili oca na ulici, a da ne znam tko su Sve me plašilo. Tada je došla ta tema, pitala sam roditelje. Rekli su da ni oni ne znaju sve, idemo u centar za socijalni rad pa ćemo pokušati saznati. Tamo sam saznala da sam s Kosova.
Klupko se počelo odmotavati. Teško je dolazila do informacija, a čak i kada je došla do novih saznanja, neki su ožiljci postali veći.
"Teško sam dolazila do tih papira, sva su mi vrata bila zatvorena. Sve je bilo nekako vrlo sumnjivo, kasnije sam saznala da je moj biološki otac bio utjecajan čovjek na Kosovu, te da je navodno sve to zataškavao. Pokojni tata mi je rekao da sam usvojena u Gnjilanu, a da me je biološka majka napustila jer je morala. Kad sam saznala gdje, nije mi bilo svejedno. Znali su informaciju da sam nađen pored jedne škole, mislim da je bila glazbena, i da se ulica zove Cara Lazara. Zbog toga što je to bila Ulica cara Lazara, u bolnici su mi dali ime Zorana Lazarević, jer su me u zoru našli u toj Ulici cara Lazara.", kaže Milica,
S tim činjenicama u njoj se počela buditi tjeskoba. Kako je netko mogao ostaviti dijete na ulici, kakva je to osoba? Još uvijek nije uspjela doći do svojih bioloških roditelja. "Saznanje da sam ostala na ulici prilično me potreslo i uznemirilo. Anksioznost, napadi panike, shvatila sam da stvarno nisam poželjna. Nekako sam to preboljela s roditeljima. A u novinama nisam ništa našla. U novinama piše, Nepoznata osoba, 5. veljače 1994. godine. Bilo mi je lakše, pomislila sam, tko zna gdje su otišli s Kosova. To me držalo par godina, a onda sam ponovno počela tražiti.
Jednog dana odlučila je potragu proširiti društvenim mrežama. Na Facebook grupi posvećenoj Gnjilanu ostavila je status koji se munjevito proširio. Ubrzo su počele stizati prve informacije.
Šok kada je konačno doznala pravu istinu
"Imala sam 18 godina kada sam svoju priču objavila anonimno preko Facebook grupe pod nazivom "Gnjilane". Počeli su se javljati svi koji se sjećaju događaja. Tražila sam po medijima i ništa nisam našla. Samo mi je jedan stariji novinar rekao da se sjeća informacije koju su "Večernje Novosti" objavile da je pronađena beba. Međutim, nisam našla članak.", kaže.
Opet je počela zvati centar za socijalni rad. U jednom takvom razgovoru slučajno je otkrila kako je i gdje doista pronađena. To joj je saznanje izmaklo tlo pod nogama.
"Kada sam komunicirala s radnicima iz centra u Gnjilanu, nisu htjeli ništa mi reći. Na kraju mi se javila izuzetno bezobrazna djelatnica centra koja mi je drsko rekla "Zašto tražiš smeće koje te ostavilo pored kontejnera?". Tada sam prvi put čula za tu informaciju. Kad sam se pribrala, pitala sam ju je li to istina. Rekla mi je "Da, da, znamo to, ostavljena si u kutiji, nepokrivena, da umreš. I tražiš tu osobu." Ne mogu tvrditi da je tako bilo, jer mi je to rečeno preko telefona, ali da sam bio u školi i na ulici je istina", kaže.
Prvo pronašla rodbinu, a onda majku
Ubrzo je došla najprije kod rodbine biološke majke, a potom i na sam razgovor s njom. A da bi saznala tko joj je majka, morala je razgovarati s čak sedam žena koje su te godine na Kosovu napustile svoju djecu. Isprva je žena za koju je saznala da joj je majka to odbijala priznati. I onda...
"Htjela sam je pitati zašto. To sam napisala u knjizi “I tikva ima korijen”. Prvo, tada sam bila djevojčica, znala sam da ću jednog dana biti majka i nečija žena. Zanimalo me, ne daj Bože, da naletim na nekog tko mi je rod. Do susreta je došlo preko ljudi, na kraju mi se javio njen brat od strica, koji mi je rekao tko je ona. Zanimljivo je da sam morala razgovarati sa sedam žena, jer ih je 1993. i 1994. godine čak sedam napustilo svoju djecu. U razgovoru sa svaka od njih govorila je o tome kada je ostavila dijete i zašto. Onda sam došla do nje, nazvala je. Znala sam da ima obitelj, sve, i nisam joj htjela kvariti tu idilu. Prvo nije htjela priznati, potom je rekla da joj je to neka rođakinja, a na kraju je sve priznala, došla je u Leksovac. Zagrlila me, počela je plakati... Ne mogu reći da sam u tom trenutku bila ravnodušna...", opisuje
Otac bio dužnosnik i sve zataškavao
Na pitanje "Zašto", dobila je odgovor da je to morala učiniti jer nema podršku ni partnera koji je u braku, ni najbliže rodbine. "Nije bila maloljetna, ali mi je rekla da je to morala učiniti zbog biološkog oca. On je bio oženjen, bio je na funkciji u to vrijeme na Kosovu, a ona nije imala podršku roditelja. Jednostavno je to morala učiniti, kako je rekla. Trenutno živi u jednom gradu u Srbiji. Nisam sigurna da njezin sadašnji muž i djeca znaju što je učinila".
Sve što je prošla u životu do danas učinilo je Milicu snažnom ženom, svu svoju tugu i strahove pretočila je u riječi. Kroz svoje romane pokazala je nevjerojatan spisateljski dar koji nije prošao nezapaženo. Ono što je istaknula kao "glavnog krivca" za to je upravo njezina životna priča.
" U filmu “Toma” postoji rečenica “Sretni ljudi ne pišu pjesme”. Ostajem pri tome, netko tko je istinski ispunjen i sretan ne može tako lako napisati niti jednu sretnu rečenicu. Ta potreba za pisanjem nastala je iz tuge, iz emotivne praznine. Do sada sam napisala dvije knjige, a otkad sam postala majka, otkad sam ispunjena ljubavlju, ne mogu spojiti dvije rečenice.", kaže.
'Kada sam rodila, shvatila sam koliko je zlo napravila'
Kada je postala majka, i prvi put držala sina u naručju, shvatila je što je njezina biološka majka zapravo učinila. Tada je odlučila prekinuti svaki kontakt s njom.
"Ne želim je više čuti ni vidjeti. Kad sam je nazvala prvi put, rekla mi je "Ako hoćeš, možeš me udariti, možeš me pljuvati, možeš mi raditi što hoćeš". Tada sam joj rekla "Ne želim ništa. Rodila si me, hvala ti. Da me nisi rodila, ne bih bila tu gdje jesam". Međutim, kada sam 18. rujna prošle godine rodila sina, kada sam ga držala u naručju, tada sam shvatila koliko je zlo napravila, da je ostavivši me na ulici htjela ubiti ono što je rodila. U tom trenutku sam shvatila da joj ne mogu oprostiti i zaboraviti dok je živa. Nisam joj to rekla.", kaže.
Danas je novinarka, glumica i spisateljica koja iza sebe ima nekoliko knjiga. Uspješna, reklo bi se, unatoč svemu što ju je snašlo na rođenju. No, danas su joj prioritet sin Ilija i suprug Miloš, uz obitelj koja joj pruža pažnju i ljubav. Sve ono što joj je nepravedno gotovo oduzeto na početku života.
"Dijete ima dvije bake, jednog djeda, odgovornog oca punog ljubavi", zaključuje.
