Joseph Kony rodom je iz Gulua, ali u Guluu ga nitko ne voli. Narod Acholi koji živi na tom području dvadesetak je godina trpio teroriziranje od njegove paravojske. On je žario i palio, otimao, silovao i sakatio. Nedavno se povukao u Kongo, a prema posljednjim informacijama nalazi se u Centralnoj Afričkoj Republici gdje se sa svojim plaćenicima bori protiv muslimana.
Nitko ga do sada nije uhvatio, a pokušavali su mnogi. Upravo tu krije se korijen praznovjerju s početka teksta. Svaki stanovnik Gulua, s kojim sam razgovarao, vjeruje da Kony ima posebne moći, da je on svojevrsni vrač, mag crne sile.
U svijetu je postao poznat po otimanju djece koju je kasnije pretvarao u krvoločne vojnike. Upravo zbog toga neko su se vrijeme provodile akcije tijekom kojih su sva djeca iz okolnih sela svaku večer dolazila na spavanje u grad, a ujutro ih se vraćalo kućama.
No strašnu sudbinu nisu izbjegli svi.
Stravična inicijacija
Okema Santos, sada osamnaestogodišnjak, rodom iz sela pored Gulua jedan je od njih. On je bio otet, on je bio na dobrom putu da postane vojnik. Često su djecu prisiljavali da za inicijaciju na spavanju pobiju svoje roditelje. On je imao sreću, od njega to nisu tražili.
Okema je sasvim normalan mladi momak. Njegov um je bistar i smiren, bez obzira što je gotovo godinu dana služio jednoj od Konyevih brigada kao svojevrsni rob.
Ovo je njegova priča.
"Točno se sjećam tog popodneva. Bio sam s ocem u našem zajedničkom vrtu u selu Kirkuma. Majka s braćom bila je Guluu, a tog smo popodneva i mi trebali poći za Gulu", pripovijeda mi Okema te nastavlja sa sjetom na dan koji mu je promijenio život:
"Odjednom se iz grmlja stvorilo nekoliko vojnika. Moj otac sakrio se jer znao je da će ga, ako ga vide, ubiti. Ja nisam imao sreće. Vezali su mi ruke i poveli me sa sobom. Hodali smo tako pet kilometara kad smo se susreli s drugom skupinom vojnika koji su isto tako vodili nekoliko dječaka. Taj cijeli dan smo hodali, a vojnici su se okupljali i bilo nas je sve više. Svaka skupina vojnika dovodila je dječake. Bilo nas je na kraju oko 30. Neki su bili mlađi kao ja od tek 9 godina, a drugi su imali 15 ili 16 godina. Spavali smo na podu."
Okema je tako postao jedan od mnogih koje su Konyevi vojnici otimali još od 1987. kada je skupina osnovana.
"Konya nikad nisam vidio jer cijelo sam vrijeme bio samo sa svojom brigadom. Oni su bili ustrojeni kao prava vojska, skroz hijerarhijski. Starije su dječake odmah počeli učiti pucati i oni su poslije nekoliko mjeseci postali strojevi za ubijanje, jako brutalni. Mi mlađi služili smo kao nosači. Svaki dan hodao sam i nosio korpe s hranom ili oružje. Nismo smjeli tražiti hrane ili vode jer bili bismo kažnjeni batinama. Jeli smo i pili samo kad su nam dali. Bio sam zabrinut za svoje roditelje.
Konyevi vojnici otimali bi i djevojčice. One koje su bile najljepše slali su direktno Konyu gdje bi postajale njegove konkubine, sluškinje i seksualne robinje. Ostale su ostajale s vojnicima drugih brigada, ali uloga im je bila ista.
Sjećam se kad su pet vojnika iz naše brigade otišli u ophodnju. Bili su jako gladni i u jednom su trenutku spustili oružje te se popeli na mango ne bi li jeli. To je vidio jedan dječak, vojnik od oko 16 godina. Rekao je zapovjedniku što su učinili i poslije toga ih po naredbi smaknuo. Bilo me strah", kaže Okema.
Na životu ga je držala samo ljubav prema roditeljima
Dezertere se kažnjavalo žestoko. Najčešće su bili smaknuti po kratkom postupku. Okema se tako sjeća i jednog vojnika koji je pokušao pobjeći. Jednostavno se uputio iz logora, bacio pušku i počeo bježati.
Lovili su ga i sasuli paljbu po njemu. Na kraju dana bio je mrtav. Okema kaže kako ga je na životu držala jedino ljubav prema obitelji i želja da im se vrati. No i među dječacima je stekao prijatelja.
"Bio je sa mnom dječak, mojih godina s kojim sam postao prijatelj. Ime mu je bilo Paul. I on je poput mene nosio korpe. Često ga se sjetim i pokušao sam ga poslije toga pronaći, ali jednostavno nisam uspio. Ne znam gdje je niti što se s njim dogodilo."
U zarobljeništvu je proveo osam mjeseci. Relativno malo s obzirom da su neki ostajali godinama. Okema je tako jedne noći, bez obzira na posljedice, odlučio pobjeći. Dok su svi u kampu spavali, pod otvorenim nebom, on se iskrao iz svojeg prikrajka i tiho, puzajući izašao van kampa gdje ga više nije moglo dohvatiti slabo svjetlo logorske vatre. Uspio se provući tako da ga ni vojnik na straži nije vidio jer i on je bio u polusnu.
"Kad sam jednom izašao, počeo sam trčati. Trčao sam i trčao satima. Već se razdanilo kad sam stigao do ceste. Nije bilo teško, znao sam u kojem smjeru mi je dom. Na cesti sam ugledao automobil, rekao čovjeku što se dogodilo i on me povezao u Gulu. Tamo sam odmah krenuo svojoj kući i uletio ravno ispred oca i majke. Oni su bili u tolikom šoku da su se ukočili i počeli plakati. Izgrlili su me i izljubili. Bili su mislili da me više nikad neće vidjeti."
Okema je prebolio sve rane, osim ozljede noge koju je zaradio tijekom bijega i trenutno čeka operaciju. Momak je to koji se želi obrazovati i nešto napraviti u životu. Perspektive nisu sjajne, ali postoje. A što se tiče Konya, i Okema vjeruje kako ima čarobne moći, da je vrač, mag i crni svećenik.
"On će te začarati, on će ispariti, on će ti pred očima nestati", kaže.
Kony sa sobom danas ima najviše 60–70 sljedbenika koji vjeruju da je on prorok, pozvan da na Zemlji sprovede 10 Božjih zapovjedi. Pokret u rasulu skriva se danas po džunglama čas Centralnoafričke Republike, čas Južnog Sudana, najrjeđe na sjeveroistoku DR Konga gdje je nekada imao jaku bazu.
Nevidljiva djeca danas su samo ružna uspomena.
Priče s terena pratite na Facebookovoj stranici Hrvoja Ivančića.