Napad na jednu članicu NATO-a napad je na sve i sve članice su prema Sjevernoatlantskom ugovoru dužne braniti napadnutu članicu, to je suština članka 5 ugovora između članica NATO-a. Članak 5 do sada je aktiviran samo jednom, nakon terorističkog napada na SAD 11. rujna 2001.
A članak 4, što ga je najavila aktivirati Varšava nakon sinoćnjeg pada dva projektila na teritorij te zemlje neposredno uz granicu s Ukrajinom? Za razliku od članka 5, kojega ne može aktivirati nijedna članica NATO-a zasebno, nego se pokreće konsenzusom svih članica, članak 4 može aktivirati svaka članica zasebno i on znači da se sve ostale pozivaju na konzultacije.
"Članice će se konzultirati kad god je bilo kojoj od njih prema njenom mišljenju ugrožen teritorij, njena politička neovisnost ili sigurnost", tako se objašnjava na stranicama NATO-a gdje se navodi i to da je u 73 godine postojanja NATO-a članak 4 prije sinoćnjeg udara projektilima na Poljsku, u kojem je ubijeno dvoje ljudi, službeno aktiviran sedam puta.
Isto kao i onaj jedan put s člankom 5, svih sedam ranijih aktiviranja članka 4 dogodilo se u ovom stoljeću. Pet puta je bila riječ o Turskoj, a dva puta o istočnoeuropskim članicama u vezi napada Rusije na teritorij Ukrajine.
Prvi put, u veljači 2003., Turska je aktivirala članak 4 povodom vojne intervencije skupine zemalja predvođenih SAD-om koja je ubrzo dovela do rušenja režima Sadama Huseina u Iraku. Tadašnje konzultacije članica NATO-a dovele su do 65-dnevne operacije osiguranja granica Turske.
Drugi put Turska je članak 4 aktivirala u lipnju 2012. nakon što je protuzračna obrana Sirije u međunarodnom zračnom prostoru oborila turski F-4 koji je prethodno nekoliko minuta letio unutar zračnog prostora Sirije. Incident se dogodio u kontekstu rata u Siriji koji je tada trajao već 15 mjeseci.
I treći put je Turska bila ta koja je aktivirala članak 4. Bio je listopad 2012., opet je bila riječ o ratu u Siriji, samo što je sada bila riječ o projektilima koji su usred artiljerijsko sukoba između zaraćenih strana u Siriji, počeli padati na turski pogranični grad Akcakale.
Taj grad je zapravo turski dio grada podijeljenog tursko-sirijskom granicom. Sa sirijske strane se nalazi drugi dio praktično istog grada, Tell Abyad. Jedno plus drugo, reakcija NATO-a bila je odluka o pokretanju operacije osiguranja granice Turske sa Sirijom, koja traje već 10 godina.
Četvrti put članak 4 NATO-a po prvi put je aktivirao netko drugi. Bio je ožujak 2014. i Latvija, Litva i Poljska ovim potezom reagirale su na upad ruskih trupa na Krim i pripojenje tog teritorija Ukrajine Rusiji. NATO je tim povodom rasporedio dodatne kopnene, pomorske i zračne snage oko Crnog mora, odnosno u Rumunjskoj, Bugarskoj i Turskoj.
Slijedile su osuda Rusije zbog aneksije Krima, sankcije, zatim određena nevojna pomoć Ukrajini, a vremenom i pojačavanje prisutnosti NATO-ovih trupa u Estoniji, Latviji, Litvi, Poljskoj, Bugarskoj, Mađarskoj, Rumunjskoj i Slovačkoj.
Naredna dva puta članak 4 opet je aktivirala Turska, u srpnju 2015. nakon ISIL-ovog terorističkog napada sa 34 ubijenih u Surucu, te u veljači 2020. kad je Turska tijekom ofenzive trupa vlade iz Damaska na sjeveroistoku Sirije izašla pred NATO, tvrdeći da su se na udaru sirijskih i ruskih aviona našle i uporišta turske vojske u Siriji.
U oba slučaja NATO je reagirao pojačavanjem obrane teritorija Turske na jugu te zemlje. Direktan sukob Turske i Rusije spriječili su Recep Tayyip Erdogan i Vladimir Putin međusobnim pregovorima.
Konačno, nakon što je 24. veljače ove godine Rusija pokrenula sveopći napad na Ukrajinu, članak 4 aktivirale su Bugarska, Češka, Estonija, Latvija, Litva, Poljska, Rumunjska i Slovačka, nakon čega je NATO pokrenuo veliko utvrđivanje obrane tih članica i materijalnu pomoć Ukrajini.
Najnovije najavljeno aktiviranje članka 4 NATO-a treći je put da za time poseže Poljska, odnosno prvi put da to čini samostalno, nasuprot Turske koja je za ovim mehanizmom svih pet puta posezala samostalno, od čega četiri puta u vezi rata u Siriji.
U tom svjetlu zanimljiva je izjava Erdogana koji je udar na Poljsku popratio izjavom: "Moram poštovati stav Rusije, koja je rekla da to nije njezina raketa. To je važno za nas."
Reakcije ostalih državnika članica NATO-a bile su osjetno drugačijeg tona, skupa s Joeom Bidenom. Oni su redom izjavljivali ili da ne žele prejudicirati ili da "vjerojatno nije riječ o projektilima iz Rusije", ali da je svakako riječ o posljedici ruskog rata protiv Ukrajine i stoga u najmanju ruku posredne posljedice napada Rusije na Ukrajinu.
