U Prvom svjetskom ratu sudjelovalo je 36 država svijeta, za ratne izdatke potrošeno je oko 200 milijardi tadašnjih dolara. Ukupno je mobilizirano oko 65 milijuna ljudi, poginulo je oko 8,5 milijuna, a ranjeno oko 21 milijun ljudi. Vojna djelovanja obiju strana izazvala su do tada nezamislivu materijalnu štetu na područjima izravno zahvaćenima ratom, ali i privredni kolaps pozadine.
Stručnjakinja za ovaj sukob na Hrvatskom institutu za povijest Vijoleta Herman Kaurić ističe da su Hrvati kao podanici Austro-Ugarske Monarhije pretežno ratovali u njezinim oružanim snagama (zajedničkoj vojsci i domobranskim postrojbama), neki i na visokim vojnim položajima, poput feldmaršala Svetozara Borojevića i generalpukovnika Stjepana Sarkotića.
Manji dio stanovništva borio se u dobrovoljačkim postrojbama Kraljevine Srbije, posebice pred kraj rata. Smatra se da je ukupno poginulo oko 190.000 ljudi s područja tadašnje Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije te Bosne i Hercegovine.
Za to se vrijeme lojalistički dio hrvatske političke elite obzirno zauzimao za reformu Monarhije, dok su se političari u emigraciji okupljeni oko Jugoslavenskoga odbora uporno zalagali za raspad države. Većina političara ipak je ponajprije vodila računa o stanju na bojištima te se na kraju priklonila proglašenju Države Slovenaca, Hrvata i Srba, a potom i njezinu ujedinjenju s Kraljevinom Srbijom, ističe Herman Kaurić.
Uzrok, povod i posljedice rata
Glavni uzrok rata su nesuglasice oko održavanja postojećih imperija (Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska) te širenja kolonijalnih imperija i nacionalnih teritorija drugih država. Podjela svijeta na interesne sfere učvršćene kroz političke i vojne saveze dovodila je do brojnih napetosti u sustavu saveza, jer su njemački zahtjevi za novom podjelom kolonija bili potkrijepljeni rastućom ekonomijom pa je Njemačka po gospodarskoj snazi sustizala vodeće zemlje svijeta. Utrka u naoružanju između europskih država bila je potaknuta unutarnjo-političkim interesima svake od njih, a izazivane krize do 1914. rješavane su diplomatskim putem, koji se u ovom slučaju pokazao neučinkovitim. Pogrešne predodžbe o karakteru i tijeku potencijalnoga rata dodatno su olakšale put u veliki svjetski sukob.
Povod za lokalni rat između Austro-Ugarske i Srbije, koji će ubrzo prerasti u europski, a potom i svjetski sukob, bio je atentat u Sarajevu izvršen 28. lipnja 1914. kada je ubijen austro-ugarski prijestolonasljednik nadvojvoda Franjo Ferdinand i njegova supruga Sofija. Austro-Ugarska Monarhija je 23. srpnja predala ultimatum u deset točaka vladi Kraljevine Srbije, koja je prihvatila sve osim točke da istragu o atentatu vode na njezinu tlu austro-ugarski istražitelji. Na to je Austro-Ugarska 28. srpnja objavila rat Srbiji, a Njemačka je 1. kolovoza objavila rat Rusiji, nakon njezine mobilizacije, i 3. kolovoza Francuskoj. Ujedinjeno Kraljevstvo je 4. kolovoza objavilo rat Njemačkoj budući da su njemačke postojbe pogazile neutralnost i suverenitet Belgije. Crna Gora pridružila se 5. kolovoza Srbiji objavom rata Austro-Ugarskoj Monarhiji, koja je isti dan objavila rat Rusiji.
Na prvi pogled izrazita vojna nadmoć Antante bila je više prividna nego stvarna ponajprije zbog uvježbanosti i opremljenosti njemačke vojske. Izuzetak je bio odnos snaga na moru, gdje je britanska mornarica imala apsolutnu nadmoć što je omogućilo provedbu učinkovite pomorske blokade. Vremenom se blokada pokazala vrlo utjecajnim sredstvom koje je u konačnici ubrzalo kraj rata.
U odnosu na prijašnje ratove Prvi svjetski rat karakterizira izravno sudjelovanje golemoga dijela stanovništva, neočekivano veliki gubitci i pretežna statičnost bojišnica zbog nadmoći zaklonjena pješaštva, osobito ako su bili opremljeni strojnicama i poduprti topništvom, a napadači, redovito, bez bežične komunikacije. Statičnost linija nastojalo se svladati novim oružjima (zrakoplovi, tenkovi, podmornice, bojni otrovi) i taktikama, poput djelovanja pješaštva u manjim skupinama (jurišnici).
Ratni napori u svim su zemljama doveli do većeg ili manjeg angažmana cjelokupnoga društva, ali su bili različiti stupnjevi ograničenja građanskih prava. Uz ratnu promidžbu, uvođenje radne obveze i obavezna materijalna davanja stanovništva Prvi svjetski rat ocjenjuje se kao jedno od ishodišta totalitarizma. Na svjetonazorskoj razini upozorava se pak na nestanak vjere u neograničeni napredak čovječanstva te na niz drugih filozofskih i umjetničkih implikacija.
Hrvatska tijekom ratnih previranja
Na događanja u Hrvatskoj početkom 20. stoljeća kada su hrvatske zemlje bile podijeljene unutar Austro-Ugarske pa je dio hrvatske politike tražio njihovo ujedinjenje unutar te monarhije, a dio izvan nje, u novoj južnoslavenskoj državi na znanstvenom skupu o stogodišnjici Prvog svjetskog rata nedavno je podsjetila i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU).
Kao ilustraciju složene situacije u Hrvatskoj u to vrijeme, predsjednik HAZU-a Zvonko Kusić spomenuo je obećanje dijelova hrvatskog teritorija Italiji i Srbiji koje je dala Antanta, što bi se ostvarilo i da se održala Austro-Ugarska. "Ispada da je stvaranje jugoslavenske države osiguralo cjelovitost Hrvatske. Je li tada bilo moguće razmišljati o samostalnosti Hrvatske i jesu li obje Jugoslavije bile etape u stvaranju Hrvatske kakvu danas imamo, to su pitanja koja stalno traže odgovore", rekao je Kusić.
Akademik Nikša Stančić zbivanja za vrijeme i nakon Prvog svjetskog rata objasnio je događajima iz 19. stoljeća, istaknuvši pritom odluke Berlinskog kongresa 1878. nakon kojeg je Austro-Ugarska okupirala Bosnu i Hercegovinu te zadržala nadzor nad Srbijom, omogućivši time ostvarenje njemačke politike prodora na istok. Govorio je i o nastanku Hrvatsko-srpske koalicije 1905. pod vodstvom Frana Supila, koji nakon 1914. predvodi Jugoslavenski odbor s ciljem nagovaranja zemalja Antante da prihvate rušenje Austro-Ugarske i formiranje južnoslavenske države, čime bi se spriječila "parcelizacija Hrvatske".
Stančić je pojasnio da je Srbija prihvatila prijedloge Jugoslavenskog odbora tek nakon što se Rusija poslije Oktobarske revolucije povukla iz rata, no nije pristala zajamčiti federativno uređenje nove države, tako da je pri ujedinjenju 1. prosinca 1918. prekršen dogovor o ravnopravnostii Srbije s Državom Slovenaca, Hrvata i Srba.
Akademik Davorin Rudolf u svom je izlaganju ustvrdio da se u zadnjih sto godina u međunarodnim odnosima sve promijenilo i sve ostalo isto. Pojasnio je da je još na Bečkom kongresu prije 200 godina promoviran model odlučivanja u kojem sudjeluju samo velike sile, što je potvrđeno i na mirovnim konferencijama u Parizu 1919. i 1946., a što se danas očituje u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda u kojima svaka od pet stalnih članica ima pravo veta.
Rudolf je istaknuo da velike sile u današnjem multipolarnom svijetu zbog toga imaju posebnu odgovornost za uspostavu i održavanje međunarodnog mira i sigurnosti. "Za takav multipolaran svijet Prvi svjetski rat je ostavio važnu povijesnu poruku: čuvajte se lažnog osjećaja sigurnosti", podsjetio je Rudolf.
