Rezultat nipošto ne služi na čast njemačkim špijunima. Deutsche Welle zaključuje da Njemačka obavještajna služba (Bundesnachrichtendienst, BND) nije bila posebno impresivno uspješna na jugoistoku Europe. DW se pritom poziva na knjigu neovisnih povjesničara, kojima je BND otvorio svoje arhive.
Riječ je o knjizi "Vanjska obavještajna služba BND: Operacije, analize, mreže" Andreasa Hilgera i Holgara M. Medinga.
"BND se prije svega zanimao za vojne potencijale država Istočnog bloka", sažima Andreas Hilger, suradnik u ovom istraživanju.
Poljska, Mađarska i Čehoslovačka su bile zanimljive kao područja mogućeg gomilanja jedinica sovjetske armije pred eventualni napad na Zapad. Kako bi pravovremeno saznali za takvu namjeru, njemačkim obavještajcima je vojna spremnost u Jugoslaviji, Rumunjskoj i Bugarskoj bila pokazatelj za rano uzbunjivanje.
BND inače ima korijen u obavještajnoj službi vojske nacističke Njemačke u kojoj je prvi šef BND-a, Reinhard Gehlen, bio na čelu obavještajne službe sektora Istočnog fronta.
Nakon rata su Amerikanci bili uvjereni u njegovo poznavanje vojnih tajni Sovjetskog Saveza pa su tako 1946. osnovali "Organizaciju Gehlen". 1956. je obavještajna služba prešla u nadležnost zapadnonjemačke vlade. Služba je već Amerikancima "prodala" ambiciozne ciljeve, ali kako se vidi - rezultati su bili i više nego skromni.
"Za BND se već smatrao golem uspjeh kad bi u nekoj od promatranih zemalja uopće imali 'dojavni izvor'. Ali njihov broj je čitavo vrijeme bio skroman, šezdesetih ih je bilo između 9 i 22 – i to u svim državama jugoistoka Europe. Povrh toga, među njima nije bilo doušnika višeg ranga," kaže Hilger koji je u međuvremenu postao zamjenik direktora Njemačkog instituta u Moskvi.
Uspjeh je bilo već i kad bi imali bilo koga
Koliko je komplicirana bila ta njemačka špijunaža vidi se i u "Operaciji Kasiopeja". Pod tim nazivom je BND od 1955. do 1963. vodio jednu Njemicu kao doušnicu iz bugarskog grada Vidine. Ali sve je postalo komplicirano kad je bugarska obavještajna služba prisilila supruga "Kasiopeje" da surađuje s njima.
eć i to je drastično ograničilo mogućnosti te špijunke pa su tako najvrednije što je javljala bile tek površne primjedbe o tamošnjim vojnim postrojenjima. To je trajalo sve dok nije dospjela u opasnost pa je bila "isključena".
"Problem (nedostatka izvora) je BND pokušao izjednačiti zapažanjima poslovnih ljudi, novinara i turista u te zemlje. Ali te informacije bi ostale parcijalne i nikad nisu zadirale iza kulisa", svjedoči povjesničar.
Tako je BND od 1958. i 1965. redovito slao iza "Željezne zavjese" jednog austrijskog novinara. Kodnog imena "Gredler", on je javljao o svojim zapažanjima i razgovorima, ali čak i BND je procijenio vrijednost tih informacija kao "malenu". Vremenom se sve više tajnih službi i na Zapadu i na Istoku zanimalo za taj izvor, kako zbog špijunaže tako i zbog kontrašpijunaže.
"Znate li uopće gdje je neprijatelj?"
"Suradnici BND-a su svakako bili i domišljati", priznaje Hilger.
Na primjer, upute svojim agentima su znali ušiti u ženske gaćice kako bi ih prenijeli preko granice:
"Ali rezultati i uspjesi BND-a su bili ipak veoma skromni."
To su svakako smatrali i odgovorni u vladi u Bonnu koji nisu krili nezadovoljstvo učinkom BND-a. Ministarstvo obrane 1965. je postavilo pitanje je li vojni odsjek Službe još uopće "u blizini neprijatelja"? Još tri godine prije toga slabosti je priznao i sam čelnik odjela za vojno dojavljivanje opasnosti, ponudivši ostavku obrazloženjem kako "ne može jamčiti" da će vladu Zapadne Njemačke pravovremeno upozoriti na eventualni vojni sukob.
Najveći dio dojava o stanju u državama jugoistoka Europi uopće nije niti dolazio od agenata nego od ispitivanja izbjeglica i emigranata u Austriji i Njemačkoj. Koliko je BND bio neobaviješten pokazao je i ustanak u Mađarskoj 1956.
"To je za BND bilo potpuno iznenađenje", kaže Hilger.
Doduše, zbivanja u Mađarskoj su iznenadila i gotovo sve druge obavještajne službe Zapada, ali BND je doista spavao čvrstim snom: čitave godine uoči ustanka protiv Sovjeta je ukupno stiglo samo 20 izvješća svih vrsta iz te zemlje.
A kad je mađarska obavještajna služba na granici Mađarske i Austrije početkom prosinca 1956. još i uhvatila Sandora Visneya koji je za BND organizirao mrežu doušnika u Mađarskoj, stanje je postalo još gore.
Uslijedilo je razotkrivanje izvora, baza i suradnika, među ostalih i čelnika odjela BND-a kontrašpijunaže za Mađarsku, Georgea Kollenya.
Činjenica da je taj rođeni Mađar i nakon toga ostao na svom položaju, a 1965. čak i imenovan za pročelnika odjela vojne obavještajne službe protiv njegove nekadašnje domovine, samo je jedna od čitavog niza profesionalnih i kadrovskih grešaka kojima je BND sam sebi zagorčavao život.
Nacistička "stručnost"
Zapravo je i Kollenyi jedan od "stručnjaka" iz Drugog svjetskog rata za koje se mislilo da može biti od pomoći i u Hladnom ratu: on je u ratu bio djelatnik Horthyeve mađarske obavještajne službe, pa ga je BND angažirao zbog njegovog poznavanja zemlje i jezika. Ali to je tek jedan od mnogih primjera katastrofalne kadrovske politike u prvim danima BND-a.
"Vrijednost koja se očekivala od nacističkih i veterana Wehrmachta jednostavno nije postojala. Njihovo poznavanje zemalja je bilo selektivno i zastarjelo, sve njihove veze i poznanstva su nestala promjenom vlasti. Dokumenti svjedoče da ti veterani nisu imali baš nikakve osobite sposobnosti za špijunažu. Bivši nacistički dužnosnici sigurnosti su u BND-u stvorili svoju mrežu tek da bi si osigurali siguran posao. Pritom je stara ideološka bliskost tih nacističkih drugova bila važnija od njihove stručnosti", konstatira povjesničar.
Odjel za jugoistočnu Europu je tu odličan primjer. "Odjel 71", kako mu je na kraju bio naziv, od 1946. do 1968. bio je sastavljen od bivših časnika Wehrmachta ili, kao njegov prvi čelnik Rupert Mandel, od bivših suradnika nacističkog Stožera za sigurnost Reicha.
Tek u šezdesetima kad je bivši SS-ovac u BND-u, Heinz Felfe otkriven kao špijun sovjetskog KGB-a, u njemačkoj službi je nacistička prošlost suradnika polako počela biti problem.
Taj nacistički teret BND-a bio je povod tome da se 2011. pokrene znanstveno i povijesno istraživanja ove službe. Kako bi im se omogućio rad, znanstvenicima je dopušten potpun pristup arhivi tajne službe, nešto što je jedinstveno u svijetu u slučaju obavještajne agencije koja je još uvijek aktivna.
No, oklijevanje u objavljivanju istraživanja i zacrnjena mjesta u citiranim dokumentima pokazuju i lošu stranu ovakvog pothvata.
Na kraju se povjerenstvo povjesničara "proslavilo" u javnosti i međusobnim svađama i optužbama. Kad je 2021. objavljena studija o suradnji BND-a s njenim partnerima, četiri profesora koja su sudjelovala u istraživanju, međusobno su se natjecali ocrnjivati jedni druge za neuredan posao, stručne greške i "ideološke razlike".
Ta svađa, koja je ponekad zadirala i duboko ispod znanstvenog pojasa, tek se nešto smirila posredovanjem ureda kancelarke u travnju ove godine.
