Nekad je možda bilo i gorih ratova i više stradanja, ali u novijoj povijesti zabilježeno je da je Sarajevo bilo grad koji je najduže ostao i opstao pod opsadom, a ona je trajala ravno 1.425 dana. Prevedeno na jezik brojki, Sarajlije su pod opsadom provele tri godine i 10 mjeseci ili 46 mjeseci ili 34.200 sati ili 2.052.000 minuta ili 123 milijarde i 120 milijuna sekundi, piše Al Jazeera Balkans.
Mogao je to biti lijep dan
Opsada Sarajeva službeno je počela 06. travnja 1992. godine.
Da je bilo malo više sreće, mogao je to biti lijep dan. Jer upravo tog dana grad je trebao obilježiti 47. godinu od oslobođenja od njemačkog okupatora u Drugom svjetskom ratu.
Nažalost, od slavlja nije bilo ništa. Dok su se građani pokušavali oporaviti od šoka koji ih je zadesio dan ranije, kada su na mirnim demonstracijama protiv rata na mostu Vrbanja ubijene Suada Dilberović, studentica medicine, i Olga Sučić, službenica republičke Skupštine, snažno je granatiran stari gradski dio, pa je Predsjedništvo BiH proglasilo izvanredno stanje u Sarajevu. Istog tog dana Europska unija je priznala nezavisnost Bosne i Hercegovine.
Smrt - jedino izobilje
Jugoslavenska narodna armija (JNA), potpomognuta paravojnim formacijama pobunjenih Srba, sa 18.000 rezervista, zatvorila je krug oko grada u promjeru 60-ak kilometara. Postavljeno je 250 tenkova, 120 minobacača i nepoznat broj topova i snajpera. S tih pozicija agresor je pucao na grad i svakodnevno na njega u prosjeku ispaljivao 329 projektila, a 22. srpnja 1993. sručio ih je čak 3.777.
Sve vrijeme opsade grad je bio gotovo potpuno odsječen od ostatka države, nije imao oružje za obranu, nije bilo hrane, vode, struje, plina, lijekova… Jedno čega je imao u izobilju bile su granate, meci… i svakodnevne pogibije.
Sve što su do tad Sarajlije, koje su ostale u gradu, mislile da su znale o životu, ispostavilo se sasvim pogrešnim. Sve ono za što su mislili da im nikad neće trebati i da nisu u stanju učiniti, ispostavilo se kao neophodno i sasvim izvjesno.
U živote Sarajlija i njihov vokabular ušli su do tad nepoznati ili skoro nikad nekorišteni pojmovi i toponimi, poput pamova i patova, vebeerova, kašikara i makadamki, do Žuči (brdo koje je postalo strateška točka odbrane grada, na kojem je poginulo 255 osoba), Sokolja, Poljina i Hladivoda. Frižideri su postali skloništa za djecu i vrijedne knjige i slike; ormari - ogrjev ili materijal za mrtvačke sanduke; vodovodne cijevi prepravljene su u puščane; garaže su postale skloništa, a automobili - antisnajperski zidovi...
159 grama hrane na dan
Prema podacima Istraživačko-dokumentacijskog centra (IDC), tokom opsade u Sarajevu je poginulo 14.011 osoba, od čega 7.808 u prvoj ratnoj godini te 3.392 u narednoj - 1993, a među ubijenim bilo je 1.601 dijete. Djelomično ili teško, ranjeno je blizu 50.000 stanovnika, a u glavnu gradsku bolnicu dnevno je dovoženo po 15 ranjenih snajperom. Samo u dvije sarajevske klinike - traumatološku i ortopedsku - tokom opsade primljeno je 47.776 ranjenih, a u dva masakra na Markalama poginulo je 105 osoba. Pogibije su postale toliko uobičajena pojava da se svaka prirodna smrt, u najmanju ruku, doživljavala kao luksuz.
Dnevno se kopalo po 50 grobova, a 1993, koja se smatra najtežom ratnom godinom, i po 60. Iskopane rake često su bile mjesto skrivanja od granata i snajpera.
Kako su zalihe hrane potrošene već u prvim mjesecima rata, stanovništvo je bilo više gladno nego sito, pa je cvjetalo crno tržište na kojem je litra ulja koštala 30 njemačkih maraka, kilogram šećera 80, a kilogram brašna deset do 15 maraka ili dvije konzerve ribe. Ujedinjeni narodi su i prije službenog početka opsade uspostavili zračni most za dostavu humanitarne pomoći, koji je statistika opet prepoznala kao najduži u povijestiratnog zrakoplovstva. Iako je na sarajevski aerodrom sletjelo više tisuća aviona sa 31.448.000 kilograma osnovnih životnih namirnica, kamionima još dopremljeno 168.432.000 kilograma hrane, a Sarajevska velepekara proizvela 126 milijuna vekni kruha, Sarajlije su dnevno imale na raspolaganju samo po 159 grama hrane.
http://balkans.aljazeera.net/vijesti/godine-u-kojima-je-prirodna-smrt-bila-luksuz
