Na 131. stranici koalicijskog sporazuma njemačkog SPD-a, Zelenih i liberala jasno piše: ova vlada će težiti razvoju EU-a u "federalnu europsku saveznu državu". U današnje doba u Europi se tako nešto jedva još itko usudi i reći, a nijedna druga vlada u Uniji o tome više uopće ne govori, piše Christoph Hasselbach za Deutsche Welle.
Pritom je baš to stara i plemenita vizija budućnosti Europske unije. Već u Rimskom sporazumu iz 1957. je riječ o "čvrstoj volji stvoriti osnovu za sve tješnji savez europskih naroda". I u Sporazumu iz Lisabona iz 2009. stoji namjera stvarati "sve tješnju uniju". Jacques Delors, predsjednik Europske komisije od 1985. do 1995., je proces integracije usporedio s vožnjom bicikla: nema druge nego se uvijek kretati u tom smjeru, a "ako stanete, prevrnut ćete se."
Takve glasne ideje ujedinjenja se danas jedva mogu čuti. Sasvim suprotno od toga: odlazak Velike Britanije iz Unije prije dvije godine je bio najglasniji iskaz protivljenja sve većem zajedništvu.
'Užasan rječnik o tješnjoj integraciji'
No dok se može misliti kako su Britanci uvijek bili nepovjerljivi prema "Kontinentu", ta skepsa se itekako može čuti i u ostatku Europe. Na primjer Nizozemska je od početka bila među najglasnijim zagovornicima europske integracije - već i iz vlastitih gospodarskih interesa, ali je nizozemski premijer Mark Rutte u ožujku 2018. u Berlinu bio i više nego jasan: "Postoji taj narativ o nezaobilaznom putu sve tješnje suradnje u europskoj saveznoj državi. Ja ne volim taj užasan rječnik o sve tješnjoj Uniji." Za nizozemskog premijera je to "romantična vizija" nekakve političke unije - sa čim on ne želi imati ništa.
Čak i, tada već bivši predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk je 2016. na sastanku europskih gospodarstvenika rekao: "Nije nikakav primjeren odgovor na naše probleme, forsirati sanjarski i zapravo naivan entuzijazam europske vizije totalne integracije, pa ma koliko zagovornici te ideje pri tome mislili najbolje. Prvo, već i zato jer je to jednostavno nemoguće, a drugo zato jer već i zagovaranje tog procesa paradoksalno vodi samo jačanju nepovjerenja prema Europi i to ne samo u Velikoj Britaniji."
Je li ovaj Berlin naivan?
I 2005. su zapravo najveći zagovornici europske ideje - Francuska i opet Nizozemska - na referendumu odbili europski ustav. Time su jasno pokazali da, ma što govorila politička elita, sve tješnja integracija nije želja većine građana tih zemalja. Tu sad ne treba niti spominjati članice koje vode populističke vlade - poput Poljske ili Mađarske, za koje ta ideja nikako ne dolazi u obzir.
Što onda znači da u tom raspoloženju nova njemačka vlada tako nešto proglašava svojim ciljem? Je li to hrabrost - ili ludost? Profesor politologije na sveučilištu Halle Johannes Varwick je sklon to nazvati naivnošću: "Ako vlada ovih stranaka doista to vjeruje, to će brzo propasti zbog realnosti europske politike. Zapravo nitko u Europi ne želi tako nešto."
Pravnika Daniel Rödera je svojedobno Brexit naveo na osnovanje građanske inicijative Puls Europe kojom je htio oživjeti europsku ideju, ali ne "s vrha", nego od samih građana. Ali i Röder nam priznaje kako je bio "iznenađen" kad je našao tu rečenicu u koalicijskom sporazumu.
Integracija, ali ne nužno i federacija
Njega nitko ne treba uvjeravati u potrebu europske integracije: "Kad shvatite kako doista velike probleme - klimatske promjene, migracije, pandemiju, sukob s Rusijom... - ne možemo riješiti kao pojedinačne nacionalne države, a ne možemo ni sve prepustiti Kini ili SAD-u, onda je jasno da nam je potrebna bolja europska integracija." Ali i za Rödera nekakva europska savezna država nije "cilj kojem se nužno treba težiti".
Na nekim područjima, prije svega u gospodarstvu, je Europska unija već sad praktično jedna država, kako u međusobnoj, tako i u međunarodnoj razmjeni. Ali čak i tu - na primjer kod poreza ili propisa o tvrtkama - članice ipak žele zadržati vlastiti nadzor, a područja gdje su u najboljem slučaju spremne tek na koordinaciju ima još mnogo.
To se najbolje vidjelo u borbi protiv korone: zdravlje - i pogotovo mjere protiv širenja pandemije su praktično potpuno u nadležnosti pojedinih članica. Neki to kritiziraju, neki to hvale. S druge strane je EU stvorio golem zajednički program potpore s kojim bi se trebale ublažiti gospodarske posljedice ograničenja u doba korone.
Uvijek isti problem: novac
Ali već i taj program potpore je pokazao u kojoj mjeri mogu biti sporni i takvi zajednički projekti. Jer upravo je to najveća prepreka integraciji: novac. Tko će ga dobiti, a tko će to platiti? Već i sama ideja kako će imućne članice morati slati novac siromašnijim vladama je u korijenu sasjekla svaku ideju Europske Savezne Države.
Ma koliko politolog Johannes Varwick nije siguran znaju li stranke nove njemačke vlade uopće što pišu u svom sporazumu, isto tako priznaje kako je "ispravno da se ne napusti baš svaka vizija." Osnivač Pulsa Europe Daniel Röder isto tako upozorava kako je EU trenutno "krhki i tek donekle sposoban konstrukt. Samo ako on može učinkovito djelovati u globalnom odmjeravanju snaga, onda će rasti i prihvaćanje Europe i u samoj Uniji i izvan nje".
Ali to je sad problem Europske unije koji se može sažeti u dilemu - je li prije bila kokoš ili jaje, kaže Röder. I zaključuje: "Jer bez prihvaćanja neće biti razvoja, a bez razvoja neće biti prihvaćena. Tu dilemu moramo savladati, inače slutim crne dane za Uniju."