Klaus Barbie, od 1942. do 1944. šef Gestapa u Lyonu, zbog svoje okrutnosti nazvan "krvnik iz Lyona". Ili Kurt Lischka i Herbert Hagen, odgovorni za deportaciju 76.000 Židova iz Francuske u logore smrti, među njima 11.400 djece. To su trojica od mnogih nacističkih ratnih zločinaca i kolaboracionista koje su poznati lovci na naciste Serge i Beate Klarsfeld pronašli i time omogućili njihovo izvođenje pred sud. I koji zbog toga nisu mogli negdje anonimno provesti mirnu starost. Za razliku od mnogih drugih nacista koji su, unatoč svojim zvjerstvima, živjeli nesmetano, piše Deutsche Welle.
Odvjetnik Serge Klarsfeld, koji je i sam preživio Holokaust, na pismeni upit DW-a odgovara: "Mi smo progonili samo zločince koji su donosili odluke o sudbini masa Židova, progonili smo samo vođe konačnog rješenja. Naša potraga i sudjelovanje u uhićenju Barbieja nakon dvanaestogodišnje borbe od 1971. do 1983. donijela nam je u Francuskoj veliki aplauz."
I u Njemačkoj, koja je desetljećima potragu za počiniteljima nacističkih zločina ograničavala samo na nekolicinu vodećih osoba, spektakularno pronalaženje Barbieja u Boliviji izazvalo je pozornost i odobravanje. Klarsfeldovi, koji su za svoj angažman 2015. godine dobili njemački savezni orden za zasluge, učinili su lov na naciste svojom životnom zadaćom.
Time su postavili temelj za povijesnu odluku Bundestaga od 3. srpnja 1979.: nakon gotovo 20-godišnje rasprave o progonu nacističkih zločina parlament je odlučio da ubojstvo i genocid više ne smiju zastarjeti.
"Da su Nijemci 1954. godine donijeli zakon iz 1979., slučajevi tisuća nacističkih zločinaca bili bi ispitani od strane tužitelja i na kraju sudova. No mnogi suci su i sami bili u nacističkoj stranci, pa bi prema njima bili popustljivi", objašnjava Klarsfeld.
Bivša tajnica koncentracijskog logora - simbol kasne pravde
Na popustljivost su u novije vrijeme također računali mnogi mali kotačići u nacističkom stroju za ubijanje. Kao Irmgard Furchner, koja je u siječnju preminula u dobi od 99 godina. Bivša tajnica u koncentracijskom logoru Stutthof je 2022. godine proglašena krivom za pomaganje u ubojstvu u više od 10.000 slučajeva.
Bivša tajnica u koncentracijskom logoru Stutthof Irmgard Furchner je 2022. godine proglašena krivom za pomaganje u ubojstvu u više od 10.000 slučajeva
Postupak je pokrenuo državni odvjetnik Thomas Will, koji je već pet godina voditelj Središnjeg ureda pokrajinskih pravosudnih uprava za razjašnjavanje nacional-socijalističkih zločina u Ludwigsburgu.
On za DW kaže: "Naša zadaća je i dalje pronalaženje osoba protiv kojih se još može voditi postupak. I dalje istražujemo koncentracijske logore. Za svaki logor još uvijek postoji mnogo osoba koje bi mogle biti žive, a koje još nismo uspjeli pronaći." No sve je manje onih koji dolaze u obzir za progon. "Realno gledano, još dolaze u obzir samo godišta 1925. do 1927., eventualno 1928.", pojašnjava Will.
Teška potraga za posljednjim živim počiniteljima nacističkih zločina
Pred pokrajinskim sudom u Hanauu optužen je bivši čuvar koncentracijskog logora Sachsenhausen, koji sada ima 100 godina, za pomaganje u ubojstvu u više od 3.300 slučajeva.
Pronaći te nacističke zločince gotovo 80 godina nakon završetka rata za Willa i njegov tim predstavlja ogroman izazov. To da su dostupni svi osobni podaci, uključujući mjesto i datum rođenja, više je iznimka nego pravilo. A što je manje podataka, to je manja vjerojatnost da će potraga biti uspješna. "Primjerice, pronaći nekog Karla Müllera bez dodatnih informacija gotovo je nemoguće", kaže Will.
Otkako je Središnji ured za razjašnjavanje nacističkih zločina 1. prosinca 1958. započeo s radom prikupljeno je 1,78 milijuna kartica s podacima o osobama, mjestima zločina i pripadnosti postrojbama. Kod državnih odvjetništava i sudova u Njemačkoj pokrenuto je gotovo 19.000 postupaka. No potraga se ne vodi samo u Njemačkoj, već i širom svijeta, uz pomoć šengenskog informacijskog sustava i Interpola. Jer mnogi nacistički zločinci su emigrirali.
Kazneni progon ne prestaje, jer ubojstvo ne zastarijeva
Ali koliko još ima smisla izvoditi pred sud stogodišnjake koji su često proglašeni nesposobnima za suđenje? Thomas Will često čuje to pitanje i ima jasan odgovor: "Sama presuda je već vrlo važna jer, iako kasno, utvrđuje kaznenu odgovornost i krivnju. Nije moguće dovoljno naglasiti koliko je to važno za rodbinu žrtava."
I Will kritizira to što je u Njemačkoj od kraja Drugog svjetskog rata prije 80 godina bilo premalo presuda protiv nacističkih zločinaca. Jedan od razloga za to bilo je opće kazneno pravo koje nije bio adekvatno za progon masovnih zločina koje je odredila država, pojašnjava Will. I dodaje da je osim toga osnovni stav isprva bio da su s jedne strane postojali glavni počinitelji koji su za sve odgovorni, a s druge strane zavedeni pomagači nacionalsocijalizma.
Glavni državni odvjetnik Thomas Will zaključuje: "Najprije su se morali promijeniti društveni odnosi. No bez sumnje je čak i tada moglo i moralo biti više presuda. Zato je važno shvatiti rad Središnjeg ureda i brojne dokumente koji su od tada nastali kao svjedočanstvo o načinu na koji se poslijeratno društvo suočavalo sa svojom nacističkom prošlošću."
POGLEDAJTE VIDEO: Njemačka skreće udesno. Zašto? Miro Kovač: 'Dosadašnja vlada nije bila dobra, ljudi su protestno glasali'
