Boris Johnson sanjao je o tome da uđe u povijest kao jedan od britanskih premijera s najdužim stažem, ali ga je sreća napustila nakon tri godine izuzetno turbulentnog mandata.
Skandali i laži nadvladali su netipičnog političara, vječnog optimista koji je 2019. s konzervativcima osvojio povijesnu većinu u Zastupničkom domu i predvodio realizaciju Brexita, izlaska Ujedinjenog Kraljevstva iz Europske unije.
Točka na 'i' njegova mandata bile su ostavke u utorak navečer, podnesene u razmaku od nekoliko minuta, ministra financija Rishija Sunaka i ministra zdravstva Sajida Javida, umornih od opetovanih skandala povezanih s premijerom.
Njihov primjer slijedilo je pedesetak članova vlade koji su Borisu Johnsonu, koji je želio nastaviti svoj "kolosalni" zadatak na čelu države, oduzeli svaki manevarski prostor.
Već je u lipnju prijedlog za izglasavanje nepovjerenja pokazao da raste razočaranje konzervativnih zastupnika, od kojih mu je 41 posto uskratilo svoje povjerenje.
Sa svojim uobičajenim optimizmom, Johnson (58) je želio u tom glasanju vidjeti "priliku… da krene dalje".
Međutim, ankete i komentari mjesecima su govorili sasvim drugu priču.
Skandal “partygate”, zabave u Downing Streetu tijekom 'lockdowna' zbog COVIDA, njegova objašnjenja koja su se mijenjala, policijska istraga kojom je utvrđeno da je prekršio zakon, administrativna istraga kojom se osuđuje opušteno ponašanje u Downing Streetu bili su razlozi zbog kojih je izgubio povjerenje zemlje. Sve je to bilo u kontekstu inflacije na najvišoj razini u 40 godina, socijalnih napetosti i rastućih poreza.
Posljednji skandal, onaj zamjenika šefa kluba zastupnika Konzervativne stranke optuženog za navodno 'pipanje' dvojice muškaraca u ekskluzivnom privatnom klubu za torijevce u Londonu, za čiju je prošlost neprimjerenog ponašanja Johnson znao kada ga je imenovao u veljači, bio je zadnji čavao u njegov lijes.
Neozbiljnost
Johnson, pobjednički stroj konzervativaca tijekom Brexita 2019., postao je gubitnički stroj za stranku nakon nekoliko neuspjeha na lokalnim i drugim izborima.
Njegova popularnost pala je sa 66 posto pozitivnih mišljenja u travnju 2020. na 23 posto krajem lipnja (YouGov barometar).
Prema dvjema ovotjednim anketama, između 69 i 72 posto Britanaca željelo je njegovu ostavku.
No, ovaj politički igrač, kojem laganje nikad nije bio problem, to je tvrdoglavo odbijao.
Neuredne slamnate kose, komunikativne i kaotične energije, branio je svoje rezultate - nezaposlenost na najnižoj razini, učinkovitu kampanju cijepljenja protiv COVIDA i svoju odlučnu potporu ukrajinskom predsjedniku Volodimiru Zelenskiju.
Što se tiče unutarnjih pitanja, inflacije, imigracija, poreza, stanovanja, gospodarstva, zdravstva, prometa, Brexita, obrazovanja, kriminala, okoliša… većina Britanaca smatra da njegova vlada loše radi posao, prema nedavnoj anketi YouGova.
To je bio brutalan pad za njega koji je, prije nego što je postao parlamentarni zastupnik 2001., išao zacrtanim putem britanske elite - prvo koledž Eton pa sveučilišta Oxford. U to su vrijeme neki učitelji već osuđivali njegovu neozbiljnost i sklonost da se postavlja iznad pravila.
Alexander Boris de Pfeffel Johnson, rođen u New Yorku 19. lipnja 1964., koji je, prema riječima njegove sestre, kao dijete želio postati “kralj svijeta”, prije je uvijek nalazio izlaz iz svih situacija.
Lice Brexita
Godine 1987. bio je novinarski pripravnik u Timesu zahvaljujući obiteljskim vezama. Brzo je dobio otkaz zbog izmišljenog citata. Preuzeo ga je Daily Telegraph i poslao u Bruxelles 1989., gdje je ismijavao institucije Europske unije.
Vrativši se u London postao je politički kolumnist Telegrapha i Spectatora, a također je pisao recenzije automobila za časopis GQ. On je zabavan, erudit, moćan. Ali je skupio 4000 funti kazne za parkiranje od automobila koje je testirao.
Ušao je u parlament 2001., te je brzo otpušten iz oporbene "vlade u sjeni" zbog laži o jednoj aferi.
Zatim je 2008. na izborima preoteo dužnost gradonačelnika Londona iz ruku laburista, tada proeuropskih i proimigracijskih.
Ostao je ondje osam godina i stekao međunarodni ugled, čemu su pomogle Olimpijske igre.
Zatim je postao jedna od glavnih figura u kampanji za Brexit, a nakon toga šef diplomacije pod Theresom May, koju je zamijenio na mjestu premijerke u srpnju 2019.
"On je briljantan izvođač, ali nije prikladan za dužnost na nacionalnoj razini, jer se čini da brine samo o svojoj sudbini i osobnom zadovoljstvu", rekao je njegov bivši šef u Telegraphu Max Hastings.
Njegov privatni život u skladu je s karakterom. Ženio se tri puta, 1987., 1993. i 2020., ima najmanje sedmero djece, uključujući dvoje najmlađe rođene u braku sklopljenom 2020. s Carrie Symonds (34), bivšom službenicom za komunikacije Konzervativne stranke.
Tko bi ga mogao naslijediti?
Mediji u Velikoj Britaniji i svijetu već nagađaju tko bi mogao naslijediti premijera Borisa Johnsona, koji je podnio ostavku na mjesto predsjednika britanske Konzervativne stranke.
Kao jedan od favorita spominje se 52-godišnji ministar obrane Ben Wallace, popularniji nego ikad u vrijeme ruske invazije na Ukrajinu kojoj je Velika Britanija velik pomagač.
Iako je uvijek odbacivao da želi biti na čelu Konzervativne stranke, taj političar koji je prošle godine posjetio i Zagreb, slovi kao iskrena i kompetentna osoba.
Prema anketi koju je u četvrtak proveo YouGov, on bi pobijedio u okršaju sa suparnicima u izboru za čelnika torijevaca.
“Neki od nas imaju odgovornost održati sigurnost u ovoj zemlji, tko god bio premijer. Stranka ima mehanizam promjene čelnika i ja savjetujem svoje kolege da ga koriste. U međuvremenu javnost nam neće oprostiti ako ostavimo ministarska mjesta prazna”, rekao je u četvrtak.
Kao potencijalna čelnica stranke spominje se i 49-godišnja državna tajnica za inozemnu trgovinu Penny Mordaunt, sudionica kampanje za Brexit, koja se od britanskog izlaska iz Europske unije bavi pregovorima o trgovinskim odnosima.
Mordaunt je 2019. postala prva britanska ministrica obrane, a tu je funkciju napustila s dolaskom Johnsona na vlast. Ta rezervistica kraljevske mornarice smatra se dobrom govornicom. Popularnost medu konzervativcima joj raste i smatra se ozbiljnom zamjenom za premijera.
Prema istraživanju YouGova, ona se smatra drugim najizglednijim kandidatom za vodstvo torijevaca.
Bivši ministar financija Rishi Sunak, prvi hinduist na toj poziciji, također je u kalkulacijama. On je ostavku dao već u utorak, što ga svrstava među favorite za preuzimanje Johnsonovog mjesta. Sunakovi baka i djed emigrirali su sa sjevera Indije u Britaniju šezdesetih godina. Radio je kao analitičar za Goldman Sachs, a potom u fondovima. U parlament je izabran 2015. godine.
Na Johnsonovom mjestu mogla bi završiti i Liz Truss, ministrica vanjskih poslova koja je zbog ovih događaja napustila sastanak formata G20 na Baliju. Truss, popularna kod torijevaca, nagrađena je mjestom šefice diplomacije zbog rada na funkciji ministrice za međunarodnu trgovinu. Na tom je položaju ta zagovornica slobodne trgovine zaključila niz trgovinskih sporazuma poslije Brexita, iako mu se prvotno protivila.
Spominje se i Jeremy Hunt, bivši ministar vanjskih poslova kojeg je Johnson 2019. porazio na kraju utrke za vodstvom torijevaca. Tu je i Sajid Javid, prvi ministar koji je napustio vladu zbog optužbi da je Johnson lagao javnosti o svom znanju o seksualnom uznemiravanju za koje je optužen jedan konzervativac. Taj bivši bankar, također zagovornik slobode tržišta, bio je na nekoliko funkcija u vladi, a zadnje je bio ministar zdravstva.
Premijer bi, tvrde mediji, mogao biti i Nadhim Zahawi, nedavno imenovan ministrom financija nakon sto je vodio uspješnu kampanju cijepljenja u Britaniji. Zahawijeva priča izbjeglice iz Iraka koji je u Britaniju stigao kao dijete izdvaja ga od drugih suparnika. Prošli tjedan kazao je da bi mu bila čast u nekom trenutku postati premijer.
Kako se bira?
Izbor je složen. Prijaviti se za mjesto čelnika stranke može gotovo svatko, za kandidaturu je dovoljna nominacija dvaju konzervativnih zastupnika.
O kandidatima konzervativni zastupnici glasaju krug za krugom, a u svakom kandidat s najnižim brojem glasova ispada. Taj postupak traje dok ih ne ostane samo dvoje.
U ranijim postupcima glasalo se utorkom i četvrtkom. O posljednjih dvoje kandidata glasa cijela stranka.
Duljina trajanja procesa ovisi o tome koliko se kandidata prijavi. Od odlaska Davida Camerona do izbora Therese May prošla su tri tjedna. Boris Johnson postao je, pak, premijer dva mjeseca nakon ostavke Therese May.
