Kinesko mjesto Huaxi u pokrajini Jiangsu, potpuno opravdano nosi naziv "Selo bogataša", piše Pun kufer. Neboder na 72 kata, helikopteri na nebu, tematski park i luksuzne vile, neobičnije selo na cijelom svijetu zasigurno ne postoji.
Svaki od dvije tisuće stanovnika, koliko ih ovdje službeno živi, ima više od 143 tisuće dolara na bankovnom računu i živi u vili. Zapravo, svi žive u potpuno identičnim vilama.
No, postoji i kvaka. Ako selo napustite i odlučite se preseliti negdje drugdje, gubite sve što imate na bankovnom računu i, naravno, vilu pa zbog tog pravila gotovo da nitko ne smije napustiti zlatno selo jer će ostati bez ičega i završiti na ulici. Spomenimo još i da većina stanovnika radi sedam dana u tjednu, pa se postavlja pitanje, gdje uopće mogu potrošiti sav taj novac? Očito, samo u Huaxiju.
Prije 30-ak godina, ovo je selo bilo samo jedno od siromašnih kineskih sela, s populacijom od 600-injak stanovnika. No, tada se ukazao visoki partijski dužnosnik, Wu Renbao, i donio plan koji je trebao donijeti prosperitet selu. Uskoro je osnovao nekoliko tvrti i od siromaha učinio bogataše.
Zarade 18 tisuća dolara na godinu
Mediji su se za Huaxi zainteresirali 2004., kad je objavljeno kako godišnje stanovnik sela u prosjeku zaradi gotovo 18 tisuća dolara, što je znatno veći iznos od onog koji možete zaraditi u drugim kineskim pokrajinama.
Kako bi pokazale snagu sela, 2011. su vlasti izgradile fascinantni neboder na 72. kata, za čiju je izgradnju potrošeno 430 milijuna dolara. Visina nebodera je 328 metara, čime je, usporedbe radi, za četiri metra viši od Eiffelova tornja.
Jasno, selo ima i prijevozno poduzeće. Ali ono, kako bismo o��ekivali, ne prometuje kopnom, već nebom. Naime, za prijevoz stanovnika koristi se helikopter, pa tako stanovnici u okolnim gradovima mogu biti već za desetak minuta.
Tu je i veliki tematski park u kojem se nalaze replike slavnih građevina, kao što su Kineski zid i zabranjeni grad.
No, pitanje kako je Huaxi od siromašnog sela došao do svega ovog i dalje je obavijeno velom tajne. Stanovnici o svom bogatstvu ne govore i ono se smatra tajnom, a pristup medijima prilično je ograničen. Novinari ovdje ne mogu stupiti nogom prije odobrenja lokalnih vlasti.
Također, klubovi i barovi ne postoje, pa se na kraju postavlja pitanje, kakav je doista život u ovom prebogatom, tajanstvenom selu.