Dok je svijet uživo preko TV-ekrana 9. travnja 2003. pratio zauzimanje Bagdada, 28-godišnji arhitekt odlučio je da će taj trenutak imati poseban utjecaj na njegov život. Uzeo je kameru u ruke i izašao na ulicu.
"Morate si to moći zamisliti: punih 30 godina živite u jednom gradu i onda se jednog jutra probudite a grad je okupiran, bombardiran, sve se urušava, sasvim normalni ljudi pljačkaju i pale po ulicama. Pokušavate shvatiti što se to zbiva, i pokušavate to dokumentirati", priča Abdul-Ahad za Deutsche Welle. "Na početku uopće nisam ni o čemu razmišljao. Samo sam svakako htio sve zadržati u slikama. Htio sam snimiti taj trenutak povijesti."
U roku od godinu dana Abdul-Ahad je napustio svoje arhitektonske projekte kako bi se u potpunosti posvetio foto-novinarstvu. S pobunjenicima je putovao u druga područja zemlje i britanskim dnevnim novinama Guardian slao fotografije i izvješća.
Tijekom jedne pucnajve je bio ranjen i od toga mu je na desnom obrazu ostao dugačak ožiljak. O tomu ne želi pričati, uz primjedbu da svi nose nekave rane. U ruci mu je stalno misbaha (tespih, muslimanska brojanica za molitvu) - ne zbog toga što bi bio religiozan, već prije zbog toga da ima kamo s rukama.
Nakon Iraka, Abdul-Ahad je bio i u drugim zemljama u kojima su se vodili sukobi: Afganistanu, Somaliji, a sad je u Siriji. Otimali su ga nekoliko puta, dva puta su to učinili talibani u Afganistanu. Abdul-Ahad pokušava umanjiti važnost ovih događaja. "Uvijek je isto, događalo se to u Libiji, Iraku ili bilo gdje drugdje", kaže on. "Na kraju krajeva, i talibani su jednostavni seljani. Oni čovjeka čak na neki način poštuju, možda, bar nekako. Ti znaš da si Arap i zbog toga između tebe i njih postoje kulturne poveznice. Ne, talibani uopće nisu ulijevali poseban strah."
Prošlo je već deset godina od američke vojne intervencije koja je u Iraku srušila režim Saddama Husseina, a Abdul-Ahad sa svojom jednostavnom kamerom po prvi put zabilježio kraj jedne cijele ere. Bagdad se otad jako promijenio, a uz kontrolne punktove i linije razdvajanja još je uvijek i puno otvorenih rana, kaže Abdul-Ahad.
"Nešto se u gradu izgubilo. Ako je netko ubio svoje susjede, ako je ustrijelio ljude na drugoj strani ulice, nešto se tu gubi. Nešto što se nikad više neće vratiti", primjećuje on. Abdul-Ahad više ne živi u Bagdadu. Njegov dom je sada u Istanbulu. Ipak, svoju staru domovinu često posjećuje.
Trenutak kad se stvarno bojao za svoj život dogodio se u Libiji. Tada se prestrašio više no što se bio bojao svih šest godina, dok se skrivao u Bagdadu, gdje je bio vojni dezerter, što se smatralo veleizdajom i kažnjavalo odsijecanjem uha. Naime, u Libiji su ga usred noći oteli pristaše bivšeg diktatora Moamera Gadafija. Pokrili su mu oči povezom i ugurali ga u neki automobil. "Mislio sam, došao mi je kraj. Ljudi koji rade u tajnoj službi nemaju duše, nemaju vjere, nemaju boju kože, nemaju baš ništa. To je jednostavno moćna mašinerija za mučenje", priča ovaj fotograf.
Abdul-Ahada dva su tjedna držali u samici u jednom zatvoru u Tripoliju koji je smrdio po fekalijama. Njega samog nisu nikad mučili ili tukli, ali drugi zatvorenici nisu bili iste sreće. I danju i noću slušao je krikove koji su odjekivali zatvorskim hodnicima. Nakon intenzivnih pregovora s redakcijom Guardiana pripadnici libijske tajne službe su Abdul-Ahada pustili na slobodu, ali on to iskustvo nije mogao zaboraviti. Na kraju se vratio u Libiju da bi se tamo sastao sa svojim zatvorskim čuvarom. Želio je upoznati čovjeka kojem je tijekom svog zatočeništva bio povjeren. "Kao što sam i pretpostavaljao, pokazalo se da je on jedan sasvim normalan čovjek, koji ima kćer i koji živi svoj život, pije čaj i svaki dan pojede svoj ručak. A na sebe gleda kao na nekog tko služi svojoj vladi."
U međuvremenu, prošlo je već deset godina od američke vojne intervencije koja je u Iraku srušila režim Sadama Huseina, a Abdul-Ahad sa svojom jednostavnom kamerom po prvi put zabilježio kraj jedne cijele ere. Bagdad se otad jako promijenio, a uz kontrolne punktove i linije razdvajanja još je uvijek i puno otvorenih rana, kaže Abdul-Ahad.
