Dok zemlje globalnog Juga odbijaju zauzeti stranu u ratu u Ukrajini, mnogi na Zapadu pokušavaju shvatiti zašto je to tako. Neki nagađaju da su te zemlje izabrale neutralnost iz ekonomskih interesa. Drugi, pak, iza nespremnosti ili čak nedostatka morala tih zemalja da zauzmu stav vide ideološko usklađivanje s Moskvom i Pekingom. No, takvo ponašanje velikih zemalja u razvoju može se objasniti nečim puno jednostavnijim: željom da izbjegnu udarce u tučnjavi između Kine, Rusije i Sjedinjenih Država, piše Foreign Affairs.
Strategija zaštite od rizika
Diljem svijeta, od Indije do Indonezije, od Brazila do Turske, od Nigerije do Južne Afrike, zemlje u razvoju sve više nastoje izbjeći skupe sukobe s velikim silama, pokušavajući zadržati svoje opcije otvorenima radi maksimalne fleksibilnosti. Te zemlje slijede strategiju zaštite od rizika jer buduću distribuciju globalne moći vide kao neizvjesnu i žele izbjeći obveze koje će biti teško izvršiti. Sa svojim ograničenim resursima kojima mogu utjecati na globalnu politiku, zemlje u razvoju žele biti u mogućnosti brzo prilagoditi svoju vanjsku politiku nepredvidivim okolnostima.
U kontekstu rata u Ukrajini, one smatraju da je prerano odbaciti kapacitete Rusije za vođenje rata. Invazijom na svog susjeda, Rusija je možda napravila pogrešku koja će ubrzati njezino dugoročno propadanje, ali ta će zemlja ostati velika sila s kojom će se morati računati u doglednoj budućnosti te neizbježan akter u pregovorima o okončanju rata. Većina zemalja na globalnom jugu također vidi potpuni poraz Rusije kao nepoželjan, tvrdeći da bi slomljena Rusija stvorila veliki vakuum moći da destabilizira zemlje daleko izvan Europe.
Zapadne zemlje prebrzo su odbacile ova obrazloženja zemalja Juga smatrajući ih implicitnom obranom Rusije ili kao izgovor za opravdanje agresije. U Washingtonu i raznim europskim prijestolnicama odgovor globalnog Juga na rat u Ukrajini smatra se otežavanjem ionako već teškog problema. Ali takve frustracije pogrešno su usmjerene - Zapad ignorira priliku stvorenu rastućim razočaranjem velikih zemalja u razvoju politikom Pekinga i Moskve. Dokle god te zemlje budu osjećale potrebu zaštititi se od svojih uloga, Zapad će imati priliku da im se udvara. Ali da bi poboljšao odnose sa zemljama u razvoju i upravljao globalnim poretkom koji se stvara, Zapad mora ozbiljno shvatiti brige globalnog Juga - o klimatskim promjenama, trgovini i mnogo čemu drugome.
Jednom nogom unutra
Zaštita od rizika nije nova strategija. Manje snažne države dugo su ga koristile za upravljanje rizicima. No posljednjih je godina sve veći broj utjecajnih država iz postkolonijalnog svijeta prihvatio taj pristup. Indijski premijer Narendra Modi, na primjer, razvio je jake diplomatske i trgovačke veze s Kinom, Rusijom i SAD-om istovremeno. Za Modija, takva zaštita od rizika djeluje kao polica osiguranja. Izbije li sukob među velikim silama, Indija bi mogla profitirati pridruživanjem najmoćnijoj strani ili pridruživanjem koaliciji slabijih država kako bi odvratila najjaču.
Kao strategija upravljanja u multipolarnom svijetu, zaštita od rizika podrazumijeva održavanje otvorenih kanala komunikacije sa svim igračima. To je lakše reći nego učiniti. Pod predsjednikom Luizom Ináciom Lulom da Silvom Brazil je osudio rusku invaziju na Ukrajinu, ali je također odbio europske zahtjeve za slanje vojne opreme Kijevu. Lula je obrazložio da bi odbijanje kritiziranja Moskve spriječilo dijalog s Joeom Bidenom, a prodaja oružja zapadnoj koaliciji potkopala bi njegovu sposobnost da razgovara s Vladimirom Putinom. Kao rezultat toga, brazilski dužnosnici uputili su šablonske pozive na prekid borbi ne poduzimajući ništa što bi moglo izazvati reakciju Washingtona ili Moskve.
No, mnogo toga ovisi i o domaćoj politici tih zemalja. Političke skupine mogu ugroziti strategije zaštite kada su u pitanju njihovi ekonomski interesi. Primjerice, 2019. godine Lulin prethodnik, Jair Bolsonaro, nastojao je uravnotežiti rastuću ovisnost Brazila o Kini tražeći potporu američkog predsjednika Donalda Trumpa. Kao odgovor, moćni poljoprivredni lobi u brazilskom Kongresu zaustavio je Bolsonara u njegovu naumu, predviđajući da će poljoprivrednici izgubiti pristup kineskom tržištu ako predsjednik nastavi zaokret ka Trumpovu SAD-u.
Izbjegavanje uvlačenja u sukob
Zaštita također neizbježno uključuje razočaranje saveznika kada su nacionalni interesi u pitanju. Na primjer, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan javno je izrazio podršku teritorijalnom integritetu Ukrajine i poslao Kijevu humanitarnu pomoć. Ali njegova vlada izbjegava biti uvučena u sukob, unatoč tomu što je Turska članica NATO-a sa snažnim vezama sa SAD-om i EU-om. Erdogan shvaća da si Turska ne može priuštiti odmicanje od Rusije jer Moskva ima utjecaj na područja koja su od velikog interesa za Ankaru, uključujući Kavkaz, Nagorno-Karabah i Siriju.
Zemlje u razvoju koje vode politiku zaštite od rozike - Foreign Affairs ih u tekstu naziva 'hedgerima' - zaziru od ekonomske međuovisnosti jer ona slabi njihov suverenitet. Kao rezultat toga, nastoje ojačati domaća tržišta i nacionalno samopouzdanje, promičući industrijalizaciju i izgradnju vitalnih sektora poput transporta, energije i obrane. To je bio pristup najvećeg gospodarstva jugoistočne Azije - Indonezije, koja je pod predsjednikom Jokom Widodom privukla i kineska i zapadna ulaganja kako bi nadoknadila dva desetljeća deindustrijalizacije. Budući da bi svrstavanje na stranu u ratu u Ukrajini moglo ugroziti te planove, Widodo je nastojao biti iznad sukoba. Godine 2022. bio je jedan od samo nekoliko svjetskih čelnika koji su se sastali i s Bidenom i Putinom i Xijem Jinpingom i Volodimirom Zelenskim.
Budući da hedgeri cijene slobodu djelovanja, oni mogu formirati partnerstva za postizanje specifičnih vanjskopolitičkih ciljeva, ali je malo vjerojatno da će sklapati trajne saveze. To razlikuje današnje hedgere od nesvrstanih zemalja tijekom Hladnog rata. Usred bipolarnog natjecanja tog doba, nesvrstane države u razvoju okupile su se oko zajedničkog identiteta kako bi zahtijevale veću ekonomsku pravdu, rasnu jednakost i kraj kolonijalne vladavine. U tu su svrhu formirale trajne koalicije u multilateralnim institucijama. Nasuprot tome, danas zaštita od rizika znači izbjegavanje pritiska da se bira strana. To je odgovor na uspon novog, multipolarnog svijeta.
'Radi kako kažem, a ne kako ja radim'
Za zemlje globalnog Juga zaštita od rizika nije samo način izvlačenja materijalnih ustupaka. Strategija je utemeljena na povijesti odnosa tih zemalja s velikim silama i njihovom uvjerenju da su, posebice SAD, bile licemjerne u svojim odnosima prema njima. Očekujući reakciju zemalja globalnog Juga, američka potpredsjednica Kamala Harris na Minhenskoj konferenciji o sigurnosti u veljači ove godine rekla je da su ruska zlodjela “napad na našu zajedničku ljudskost”. Opisala je strahote rata i prisilne deportacije stotina tisuća Ukrajinaca. “Nijedna nacija nije sigurna u svijetu u kojem zemlja s imperijalističkim ambicijama može proći nekažnjeno”, rekla je.
Diljem globalnog Juga čelnici znaju da je ponašanje Rusije u Ukrajini barbarsko i nehumano, ali iz njihove perspektive, govor Kamale Harris samo je naglasio zapadno licemjerje. Kao što je istaknuo čileanski diplomat Jorge Heine, SAD ne može očekivati od drugih zemalja da sankcioniraju Rusiju zbog njezine brutalnosti u Ukrajini kada Washington opskrbljuje oružjem Saudijsku Arabiju za njezin proxy rat protiv Irana u Jemenu, što je također rezultiralo ubojstvima tisuća civila, uništavanjem bogate kulturne baštine i raseljavanjem milijuna ljudi. Moralno uzvišenje zahtijeva dosljednost između vrijednosti i djelovanja, piše Foreign Affairs.
Nadalje, većini zemalja na globalnom jugu teško je prihvatiti zapadne tvrdnje o "poretku temeljenom na zakonima" kada ih SAD i njihovi saveznici često krše čineći zločine u raznim ratovima, loše postupajući s migrantima, izbjegavajući međunarodno obvezujuća pravila obuzdavanje emisija ugljika i potkopavajući desetljeća multilateralnih napora za promicanje trgovine i smanjenje protekcionizma. Pozivi Zapada da zemlje u razvoju budu "odgovorni dionici" zvuče šuplje u velikom dijelu globalnog Juga.
To nije bitka demokracije i autokracije
Svijet u razvoju također vidi licemjerje u tome što Washington svoje natjecanje s Pekingom i Moskvom predstavlja kao bitku između demokracije i autokracije. Uostalom, SAD nastavlja selektivno podržavati autoritarne vlade kada one služe američkim interesima. Od 50 zemalja koje Freedom House ubraja u "diktature", 35 ih je primilo vojnu pomoć američke vlade 2021. godine. Ne bi, stoga, trebalo biti iznenađenje da mnogi na globalnom Jugu smatraju kako je prodemokratska retorika Zapada motivirana samo interesima, a ne i istinskom predanošću liberalnim vrijednostima.
Koliko god to frustrirajuće bilo za zemlje globalnog Juga, zapadno licemjerje ima i dobru stranu: ono daje zemljama u razvoju polugu koju mogu povući da naprave promjenu. Budući da se SAD i njegovi europski saveznici pozivaju na moralna načela kako bi opravdali mnoge svoje odluke, treće strane ih mogu javno kritizirati i zahtijevati odštetu kada se ta načela ne primjenjuju dosljedno. Zemlje u razvoju nemaju takvu moć utjecaja na Kinu i Rusiju, budući da niti jedna ne izražava svoje vanjskopolitičke preferencije u smislu univerzalnih moralnih vrijednosti.
Mnogi na Zapadu multipolarni svjetski poredak povezuju sa sukobima i nestabilnošću, preferirajući dominantni SAD, kao što je bio slučaj nakon raspada Sovjetskog Saveza. No, nije tako i među zemljama na globalnom jugu, gdje prevladava mišljenje da bi multipolarnost mogla poslužiti kao stabilan temelj za međunarodni poredak u 21. stoljeću. Dio ovog razmišljanja potječe iz nedavnog sjećanja. Ljudi u zemljama u razvoju pamte unipolarni trenutak nakon Hladnog rata kao vrijeme nasilja - s ratovima u Afganistanu, na Balkanu i u Iraku. Unipolarnost se također poklopila s uznemirujućim priljevom globalnog kapitala u istočnu Europu, Latinsku Ameriku i jugoistočnu Aziju. Kao što je politolog Nuno Monteiro upozorio, kada je američka hegemonija nekontrolirana, Washington postaje hirovit, započinjući borbe protiv neposlušnih država ili dopuštajući da se periferni regionalni sukobi razbuktaju.
Hladni rat je na Jugu bio užaren
Sjećanja na bipolarnost na globalnom jugu nisu ništa bolja. Iz perspektive mnogih zemalja u razvoju, Hladni rat je bio hladan samo po tome što nije doveo do apokaliptičnog sukoba između dviju nuklearnih supersila. Izvan Europe i Sjeverne Amerike, druga polovica dvadesetog stoljeća bila je užarena, s političkim nasiljem koje se širilo na sve strane. Bipolarnost nije bila obilježena stabilnošću duž Željezne zavjese, nego krvavim intervencijama supersila na periferijama zemaljske kugle.
Ipak, u zemljama globalnog Juga optimistični su u pogledu multipolarnosti iz razloga koji nisu povijesni. Jedno od prevladavajućih uvjerenja jest da će difuzija moći dati zemljama u razvoju više prostora za disanje budući da će intenzivna sigurnosna konkurencija među velikim silama otežati njihovo nametanje svoje volje slabijim državama. Drugo uobičajeno stajalište je da će rivalstvo među velikim silama učiniti da bolje reagiraju na apele manjih država za pravdom i jednakošću, budući da jaki moraju pridobiti naklonost globalnog Juga kako bi se natjecali sa svojim suparnicima. Treće gledište je da će difuzija moći pružiti šanse malim državama da izraze svoje mišljenje u međunarodnim institucijama, poput Ujedinjenih naroda i Svjetske trgovinske organizacije. Kada to učine, globalne institucije počet će odražavati širi raspon perspektiva, povećavajući ukupni legitimitet tih međunarodnih tijela.
Ali takav optimizam u pogledu multipolarnog poretka mogao bi biti neopravdan. Sigurnosno nadmetanje u multipolarnim sustavima može potaknuti velike sile na stvaranje strožih hijerarhija oko sebe, ograničavajući šanse manjim državama da izraze svoje preferencije. Na primjer, SAD je nagovorio mnoge zemlje da se suprotstave kineskom utjecaju, smanjujući njihovu slobodu djelovanja. Nadalje, velike bi sile mogle djelovati zajednički kako bi potisnule pozive manjih zemalja na pravdu i jednakost, kao što je to učinila tzv. Sveta alijansa između Austrije, Pruske i Rusije u 19. stoljeću, kada je ugušila nacionalističke i liberalne pokrete diljem Europe. U prošlosti su velike sile održavale svoj autoritet isključivanjem i nametanjem svoje volje drugima. Pobjednici u Drugom svjetskom ratu, na primjer, imenovali su se za pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a, učvrstivši svoju moć unutar multilateralnih institucija. Ne izgleda da će zemlje u razvoju proći bolje u multipolarnosti nego u prethodnim globalnim porecima.
I izazov i prilika za SAD
Prevalencija zaštite od rizika među vodećim zemljama globalnog Juga predstavlja i izazov i priliku za SAD. Izazov je u tome što bi zaštita od rizika mogla povećati sigurnosnu konkurenciju između Pekinga, Moskve i Washingtona, budući da zemlje u razvoju međusobno igraju s tri velike sile. Kao rezultat toga, SAD će možda morati ponuditi više ustupaka nego ranije kako bi uvjerio zemlje u razvoju da surađuju i sklope nagodbe. Prilika za Washington je u tome što 'hedgeri' vjerojatno neće trajno udružiti snage s Pekingom ili Moskvom. Štoviše, diljem globalnog Juga ljudi su sve više otvoreni za suradnju sa Zapadom. Stanovništvo većine zemalja u razvoju je mlado, energično i nestrpljivo te teži k stvaranju svjetskog poretka u kojem može napredovati. Među kulturnim i ekonomskim elitama i pokretima na globalnom Jugu, utjecajni glasovi potiču progresivne reforme koje bi mogle pružiti temelj za suradnju sa Zapadom.
Da bi stekao prijatelje u multipolarnom svijetu, SAD bi trebao početi ozbiljnije shvaćati brige globalnog Juga. Zauzimanje snishodljivog stava ili, još gore, potpuno isključivanje tih zemalja iz razgovora recept je za probleme. Glavne zemlje u razvoju nisu samo nezamjenjivi partneri u borbi protiv klimatskih promjena i sprječavanju globalnih ekonomskih previranja, već i u upravljanju usponom Kine i ponovnom jačanju Rusije.
Velike zemlje u razvoju nikada ne mogu biti pravi insajderi u liberalnom međunarodnom poretku. Angažman tih zemalja zahtijevat će poniznost i empatiju od strane kreatora američke politike, koji nisu navikli ni na jedno ni na drugo. Najvažnije je da bi SAD trebao obratiti veliku pozornost na pritužbe globalnog Juga prema Kini. Umjesto da vrši pritisak na te zemlje da prekinu veze s Pekingom, Washington bi ih tiho trebao poticati da same testiraju granice kineskog prijateljstva. Zemlje u razvoju sve više uviđaju da Kina može podjednako biti nasilnik kao i etablirane zapadne sile. SAD također mora odustati od očekivanja da će globalni Jug automatski slijediti Zapad, nego će nastojati slijediti svoje vlastite interese i vrijednosti unutar međunarodnih institucija i osporavati zapadna shvaćanja legitimnosti i pravednosti.
Zapad i Jug mogu surađivati
Ali Zapad i globalni Jug i dalje mogu surađivati. Povijest daje vodič: veći dio 20. stoljeća postkolonijalne zemlje izazivale su Zapad u nizu pitanja poput dekolonizacije, rasne jednakosti i ekonomske pravde. Odnosi su bili napeti. Ipak, predanost diplomaciji osigurala je da Zapad i svijet u razvoju mogu zajednički imati koristi od međunarodnih normi i institucija koje upravljaju različitim temama poput trgovine, ljudskih prava, plovidbe morima i okoliša. Danas Zapad i globalni Jug ne moraju težiti potpunom konsenzusu, ali trebaju raditi zajedno kako bi postigli obostrano korisne ishode.
Obećavajuća područja suradnje su prilagodba i ublažavanje klimatskih promjena te međunarodna trgovina kao arena u kojoj su mogući uravnoteženiji odnosi. Zemlje globalnog juga spremne su zaštititi svoj put u središte 21. stoljeća. One se štite ne samo kako bi dobile materijalne ustupke, već i kako bi podigle svoj status, a multipolarnost prihvaćaju kao priliku za napredovanje u međunarodnom poretku. A SAD, ako želi ostati prva među velikim silama u multipolarnom svijetu, mora se susresti s globalnim Jugom pod vlastitim uvjetima.