U mnogim svjetskim metropolama cijene stanova divljaju. Kako bi to kontrolirale, vlasti u mnogim gradovima zamrzavaju rast stanarina, odnedavno i Berlin. No iskustva pokazuju da to baš i nije najbolje rješenje, piše Deutsche Welle.
Malo koja tema povezuje kontinente i države kao što su to stanarine. U gotovo svakom većem gradu, bilo u SAD-u, Njemačkoj ili Švedskoj, građani se žale na visoke stanarine i manjak stambenog prostora.
Više štete nego koristi
Situacija nije drugačija ni u Berlinu gdje su gradske vlasti sada odlučile zamrznuti stanarine na pet godina. S obzirom na to da su prije datuma koji je presudan za visinu stanarine, u lipnju prošle godine, stanarine dodatno podivljale, zakonski je određeno i koliko stanarine smiju biti visoke. Izuzetak su socijalni stanovi i stanovi izgrađeni nakon 2014. Gradske vlasti time utječu na slobodno tržište nekretnina što baš i nije svima po volji. Berlin nije pionir na ovom području. Gotovo da i nema zemlje na ovom svijetu gdje vlasti na ovaj ili onaj način nisu pokušale utjecati na razvoj cijena na tržištu nekretnina.
No oko rijetko kojeg pitanja su ekonomisti toliko jedinstveni kao oko pitanja zamrzavanja i ograničavanja visine stanarina. Velika većina njih smatra da ove mjere dugoročno donose više štete nego koristi. "Manhattan Institute for Policy Research" tvrdi da zamrzavanja stanarine ne pridonose povećanju broja stanova niti su rješenje u borbi protiv siromaštva ili getoizacije u velikim gradovima.
Najsnažniji argument ekonomista glasi da zamrzavanje stanarina kratkoročno doprinosi stabilizaciji tržišta, ali da dugoročno gledano odbija ulagače kojima se više ne isplati gradnja stanova. Vlasnici stanova si više ne mogu priuštiti ulaganja u modernizaciju. Marcus Cieleback iz investicijske kuće Patrizia kaže za DW kako zamrzavanja doduše na trenutak mogu ukloni bolest rastućih stanarina, ali da ne uklanja uzroke nestašice stambenog prostora.
Zamrzavanje stanarine nije rijetkost
Povijesno gledano, u Europi i Sjevernoj Americi vlasti su posebice nakon velikih ratova posezale za instrumentima kontrole stanarina. U nekim gradovima poput New Yorka stanarine su bile vraćane na povijesno niske razine prije Drugog svjetskog rata. Siromašni stanari nisu mogli ili se nisu htjeli brinuti oko modernizacija i zato su čitave gradske četvrti propadale. U drugoj fazi kontrole stanarina, u sedamdesetima, se više radilo o kontroli rasta nego o zamrzavanju ne neku povijesnu razinu.
Zamrzavanje i ograničenje visine stanarina nije stvar prošlosti. U New Yorku je prošle godine donesen novi, sporni zakon, o zamrzavanju stanarina. Slično se planira i u švicarskom Baselu. Berlin dakle nije usamljen. U Baselu ne žele ponoviti pogreške iz Ženeve gdje vlada restriktivna politika zamrzavanja stanarina. Ovdje profitiraju samo oni koji u stanovima žive dugo i plaćaju tržišno nerealno niske stanarine. Zato se i kaže: onaj tko živi u Ženevi taj se više ne seli.
Problem je u gradovima u kojima istodobno egzistiraju kontrolirana i nekontrolirana tržišta nekretnina. Lista čekanja za stanove u kojima grad regulira nisku stanarinu je u Švedskoj prešla granicu od 600.000 interesenata. Na ovakav stan se čeka po jedanaest godina. Situacija je posebice kritična u Stockholmu gdje već odavno postoji ilegalno tržište subvencioniranim stanovima. Vlasti su shvatile problem i malo po malo kontrolirane stanove vraćaju "normalnom" tržištu. Zvuči kontradiktorno, ali to smanjuje visine prosječnih stanarina.
Mjera koja ne liječi uzrok
Međunarodna usporedba pokazuje: politički instrument utjecaja na tržište nekretnina je legitimni pokušaj utjecaja na jedno od gorućih pitanja 21. stoljeća: kako očuvati temeljno pravo na život u gradu, i to na socijalno održiv način. No primjeri New Yorka, Ženeve i Švedske pokazuju da to rijetko završi željenim efektom.
Ekonomist Marcus Cieleback smatra da zamrzavanje stanarina još nikada nije postiglo pozitivan učinak ako ovu mjeru nisu pratile druge mjere poput intenzivne stanogradnje. No ova kombinacija još nikada nije bila konzekventno primijenjena zbog manjka novca.