U središnjoj Aziji, na granici između Kazahstana i Uzbekistana, nalazilo se Aralsko jezero. Među lokalnim stanovništvom bilo je poznato i kao "more tisuću otoka", zbog velikog broja malih otoka, njih preko 1100.
Ovo je područje ujedno bilo i jedan od najvažnijih dijelova nekadašnjeg kineskog carstva dinastije Tang, prvenstveno zbog navodnjavanja usjeva i velike količine ribe. Jezero je službeno postalo dio geografskih atlasa tek 1848. godine, kada je ruski geograf Aleksej Butakov sa svojom znanstvenom ekspedicijom izradio prve karte obale.
Tehnički, Aralsko more je zapravo bilo jezero, i to treće najveće na svijetu, s površinom od oko 68.000 četvornih kilometara. Najveća pritoka Aralskog jezera bila je rijeka Amu Darja, koja teče kroz Uzbekistan, Afganistan, Turkmenistan i Tadžikistan.
Zašto je nestalo Aralsko jezero?
Zbog velikog broja kanala za navodnjavanje koje je bivši SSSR pokrenuo krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina, Aralsko jezero je 1968. počelo postupno otjecati, prvenstveno u podzemne bazene, te velikom brzinom presušivati. Znanstvenici su utvrdili da je dio vode iz istjecanja stigao do Irana, Kirgistana i Turkmenistana.
Nestanku mora pridonijelo je globalno zatopljenje, ali i razvoj obližnjih gradova i mjesta. Sovjetske potrebe za velikim količinama pamuka, riže, žitarica i voća bile su najveće tijekom 1960-ih i 1970-ih, što je samo ubrzalo nestanak Aralskog jezera.
Znanstvenici smatraju da je danas ostalo između deset i dvanaest posto površine nekadašnjeg mora. Zbog velike količine soli u zemlji, danas se to novo zemljište ne može koristiti za poljoprivredu.
Bivši glavni tajnik UN-a Ban Ki-moon nazvao je nestanak Aralskog jezera "vjerojatno najvećom ekološkom katastrofom dvadesetog stoljeća", a more je postalo dijelom UNESCO-ve trajne svjetske baštine.
POGLEDAJTE VIDEO: Užasna svjedočanstva iz BiH: 'Bujica je pomaknula kuće s temeljima':