Prije dvadeset godina objavljena je knjiga koja je izazvala nezabilježen interes poljske javnosti. Autor je povjesničar Jan Gross, a njezin naslov je "Susjedi" (Neighbors: The Destruction of the Jewish Community in Jedwabne, Poland). Knjiga obrađuje događaj iz srpnja 1941. kada je u jednom danu ubijeno, uglavnom živo spaljeno, nekoliko stotina židovskih stanovnika poljskog mjestašca Jedwabne.
Tema holokausta na području Poljske sama po sebi ne bi bila ništa novo niti kontroverzno. Ono što je ipak izazvalo pojačani interes javnosti i reakcije koje se ne smiruju do današnjih dana je činjenicama potkrijepljena tvrdnja da su za ovaj zločin u prvom redu bili odgovorni Poljaci, a ne njemački nacisti. Za mnoge je ta šokantna nova spoznaja bila povod kritičkom preispitivanju postojećeg narativa po kojem Poljaci u Drugom svjetskom ratu nisu mogli biti zločinci zato što su i sami bili žrtve nacističkih (i komunističkih) zločina.
U svjetlu novih saznanja na 60. godišnjicu masakra 10. srpnja 2001. poljski predsjednik Aleksander Kwasniewski održao je u Jedwabneu emotivan govor ispričavši se "u svoje ime i u ime onih Poljaka čija je savjest shrvana tim zločinom." Međutim, nisu se svi slagali s novootkrivenim činjenicama. Lokalno stanovništvo odbilo je biti na komemoraciji, a njihove razloge objasnio je lokalni katolički svećenik poručivši da se radi o lažima, te da se Poljaci nemaju razloga ikome ispričavati jer se zna da su za sve krivi Nijemci.
Stanovnici Jedwabnea nisu bili usamljeni u negiranju spomenutih događaja, a za davanje znanstveno-istraživačkog legitimiteta ovakvim stavovima brinuo se Institut za nacionalno sjećanje. Riječ je o državnoj instituciji čiji je zadatak "štititi reputaciju Republike Poljske i poljske nacije" i popularizirati povijest kao važan element domoljubnog odgoja.
Povjesničari osuđeni zbog klevete
U nadolazećim godinama Poljska je sve više skretala udesno. Danas je umjesto socijaldemokrata Kwasniewskog poljski predsjednik kandidat desničarske stranke Pravo i pravda (PiS) Andrzej Duda. I upravo je on prije tri godine bio spreman potpisati zakon koji bi sankcionirao svaku javno iznesenu tvrdnju da se Poljaci i Poljska mogu smatrati odgovornima za holokaust.
Tek nakon brojnih kritika iz cijelog svijeta koje su upozoravale da bi takva odluka predstavljala napad na slobodu izražavanja i akademske slobode, zakon je povučen. Ustvari, od progona onih koji "vrijeđaju" poljske nacionalne osjećaje odustala je država, ali su vlasti počele ohrabrivati sve građane da to nastave činiti privatnim tužbama.
Upravo jedan takav slučaj završen je prošli mjesec pred sudom u Varšavi na kojem je zbog klevete osuđeno dvoje uglednih svjetskih povjesničara, Barbara Engelking i Jan Grabowski. Izvjesna Filomena Leszczyńska tužila je spomenuti dvojac, i tražila 22 tisuća eura, jer su u svom radu napisali da je njezin pokojni ujak bio suodgovoran za smrt nekoliko desetaka Židova u gradu u kojem je tijekom Drugog svjetskog rata bio gradonačelnik.
Sutkinja koja je vodila slučaj procijenila je da povjesničari nisu uspjeli podastrijeti čvrste dokaze za njegovu direktnu odgovornost. Iako je gospođa Leszczyńska pokrenula privatni spor valja naglasiti da joj je pomoć odmah pružila Poljska liga protiv klevete, nacionalistička organizacija koja se bavi "ispravljanjem pogrešnih informacija o poljskoj povijesti". I koja je "slučajno" bliska PiS-u i vladi.
Radikalni revizionizam
Jesu li događanja u Poljskoj izolirani slučaj? Naravno da nisu. Poljska je u posljednje vrijeme možda samo najradikalniji primjer dobro osmišljene kampanje povijesnog revizionizma koja u Europi traje već desetljećima. Slične kampanje svjedoci smo i mi u Hrvatskoj posljednjih trideset godina. Počelo je 1990-ih s udžbenicima povijesti koji su trebali biti "napisani s hrvatskog stajališta" i u kojima su morale biti "iznesene hrvatske istine".
U istim tim udžbenicima, slično kao i u Poljskoj, tražila su se opravdanja za zločine počinjene od strane Hrvata tijekom Drugog svjetskog rata (zakoni u NDH donose se "pod pritiskom Njemačke", zločini prema Srbima posljedica su "njihove prijašnje hegemonističke politike i četničkih zlodjela"), a sami Hrvati često se prikazuju većim žrtvama ustaške represije od Srba, Roma i Židova.
Nastavilo se odlukom vlasti o pokretanju Hrvatskih studija (1993.), visokoškolske institucije namijenjene između ostalog i izobrazbi nastavnika povijesti, a na kojoj će se, kao svojevrsnoj protuteži neposlušnom, ljevičarskom i jugonostalgičarskom Filozofskom fakultetu, u predavačkom statusu izredati čitav niz ekstremno desnih revizionističkih povjesničara.
Ne treba zaboraviti niti Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, osnovan 2005., u čijem statutu stoji da se bavi "istraživanjem istine o Domovinskom ratu", pri čemu ipak upada u oči da se u stotinjak objavljenih publikacija Centra istina gotovo isključivo svodi na hrvatske pobjede i hrvatske žrtve, a tek "u tragovima" i na hrvatske zločine i srpske ili bošnjačke žrtve.
Udar na slobode
Da je Hrvatska, slično Poljskoj, ali i svojevremeno komunističkoj Jugoslaviji, proces suočavanja s prošlošću poistovjetila s obranom nacionalnih interesa govori i Deklaracija o Domovinskom ratu donesena 2000. u Saboru "radi zaustavljanja radikalne politizacije Domovinskog rata i zabrinjavajućeg polariziranja hrvatskoga društva". Umjesto da odgovor na politizaciju bude poticanje znanstveno-istraživačkih projekata koji bi se bavili svim aspektima, uzrocima i posljedicama rata cilj Deklaracije bio je ustvari zacementirati jedan, službeni narativ o prošlosti.
U nadolazećem razdoblju o toj će se temi moći čuti čitav niz intrigantnih stavova poput onog bivšeg predsjednika HDZ-a da će svatko "morati poštivati vrijednosti na kojima se temelji hrvatska država, Domovinski rat, naši branitelji i poginuli, te politička doktrina Franje Tuđmana i veliko djelo Gojka Šuška", te da s tim u vezi "svatko u svojoj sobi, dvorištu i kući može misliti što hoće, ali na javnoj sceni sigurno ne", ili orvelovskih prijedloga poput onog predsjednika Županijskog suda u Zagrebu da se uvede kazneno djelo poricanja naravi Domovinskog rata, u okviru kojeg bi se "za najteže oblike povrede naravi Domovinskog rata morala propisati zatvorska kazna".
U ovom tekstu navedeno je samo nekoliko primjera iz samo dvije države koji ukazuju na isključivost i autoritarnost nacionalističkog i desničarskog diskursa. U konkretnom slučaju radi se o problemu suočavanja s prošlošću, ali sličan obrazac ponašanja pronašli bi i u svezi s brojnim drugim temama poput prava pripadnika manjinskih skupina i LGBT osoba, slobode medija, rasizma, ksenofobije, odnosa prema pobačaju ili važnosti cijepljenja.
Jer, kao što kaže Balašević, princip je isti, sve su ostalo nijanse.