OBILJEŽAVANJE 22. OBLJETNICE GENOCIDA U SREBRENICI: Tisuće sudionika pristižu u grad od samog jutra
'Rudija sam zadnji put vidjela 11. jula '95. u 13 sati: ja u Potočare, on u šumu. Ćerki nam Dijani 10 godina. Sve je bilo na brzinu, četnici već pjevaju. Al' što su vazda pjani bili, ne znam...?! Pozdravili se mi, kao, vidimo se u Tuzli. Neće para, da mu ne treba, samo malo soli i šećera. Majka mu je gurnula kutiju keksa', ispričala je Rudijeva supruga Hatidža. Tada su se ona, majka Barbara i kći Dijana rastale s Rudolfom. Zadnjeg ga je u planini vidio mesar Mensur, rekavši: 'Živ je, čekajte ga...'.
Čekale su 15 godina, ali Rudolf se nije vratio. On je jedna od 8372 žrtve genocida iz srpnja 1995. Obitelj koja je ostala iza njega sada živi u Tuzli.
'Sve mi je u Srebrenici propalo. Luda kuća je to bila, pa tko bi normalan tako ratovao?! Mi nismo vjerovali da je to moguće. Sjećam se, bila je velika Titova slika u gradu, četnici je gađali iz čega su god imali, a ja kažem, sad će sa slike prijeći na ljude. Tako će i bit', ispričala je Barbara za Slobodnu Dalmaciju.
Godinama su čekali da ga pronađu
Hrenova supruga od njega ima samo dvije slike, sve drugo je ostalo u Srebrenici. Hatidža je dok je čekala stalno ponavljala:
'Samo da mi kosti donesu, po njima bih ga prepoznala.'
'Uglavnom, jednog dana ja na nastavi s djecom, zvoni mi mobitel. ICMP je. Dođite danas da identifikujete muža... Ko da me na kafu zovu, a meni se noge posjekle... Šta ću, odem sama: pokazuju mi majicu, kosti su tu, osim jedne noge, ima i glava. Donijeli mi vilicu sa zubima, odmah sam znala čija je, al' je nisam smjela ni taknut. Nisu dali, da ne bi kakva zaraza. Tu je i ključ, lančić i crna majica. Moj Rudi', ispričala je udovica Hatidža za Slobodnu Dalmaciju.
Ubijali, zakopavali pa iskopavali žrtve
Rudolfa su uhvatili u selu Kamenici, a strijeljan je u Kozluku. Poslije je vraćen u Kamenicu gdje je bila sekundarna grobica. Na tisuće ljudi ubijeno je, zakopano pa ponovno iskopano i zatrpano na drugom mjestu. Bošnjaci u kraju Bosne Srebrene cijeli potez u tom kraju nazivaju dolinom smrti.
Kći Dijana nije smogla snage otići na prepoznavanje ubijenog oca.
'Nazvala sam kćer. Dijana, sine, tatu ti našli... Hoćemo li zvati, da odeš vidjeti? Nije mogla', prisjeća se Hatidža.
Rudolf je pokopan prije sedam godina kada su pokopani i ostaci još 775 žrtava vojske bosanskih Srba, a danas će biti pokopano još 70 ostataka.
Na njegovu su pogrebu bili i visoki hrvatski diplomatski predstavnici. Jedan od njih pitao je obitelj može li za njih nešto učiniti.
Dijana nije mogla dobiti državljanstvo
'Rekli smo da nama ne treba baš ništa, al' za Dijanu smo mislili ako može dobit i hrvatsko državljanstvo, pa nek ima oba, nikad ne znate što život nosi. Rekli su da nema problema i da odemo u Osijek, u neku kancelariju, da se to uredi. Čovjek u odijelu pitao je Dijanu po kojem osnovu traži državljanstvo. "Po ocu." "Dajte neki dokaz." "Nemam ja ništa", kaže dijete. "Šta vi mislite da mi tako dijelimo državljanstvo?" pita on. "Hvala puno, onda mi ne treba", kazala mu je Dijana i skoro povratila od muke. Nikad više ništa mi tražili ni pitali nismo, mi smo s Hrvatskom završili', ispričala je Hatidža.
Dosta često se događa da obitelj odgađa pogreb, s nadom da će do kolektivne dženaze (pogreb) možda pronaći još koju kost najmilijih.
'Đe ću sutra s rukom ili glavom ako mi je donesu', govorio je prije dvije godine jedan od Srebreničana koji još nije pokopao brata.
'Rudi je sa svima njima živio i poginuo, naravno da smo ga s prijateljima i saborcima pokopali ', rekla je Rudijeva majka Barbara.
Poginuo i Rudijev brat
Rudolf je imao i brata, 72. godište. Rat ga je zatekao u JNA, a služio je vojsku u Pančevu. Jednom priliku potrpali su ih u kamione i poslali u Hrvatsku.
'Ivan je iskočio iz kamiona, kasnije preplivao Drinu i došo kući, onako u uniformi', ispričala je Hatidža.
'Ivo mi je odmah poginuo, 92. Pušku uzeo u ruke i odmah poginuo. Iste mi je godine Rudi ranjen, na minu nagazio. Poslije su on i Hatidža radili u Crvenom križu. Ivana je hodža pokopao s 20 drugova na Starom gradu. Nije bilo katoličkog svećenika. Eno mu križ pored turbeta', kazala je Barbara.
'Šestero braće i sestara sam imala, svi su pomrli. Šta mogu, od danas do sutra živim, šta mi Bog da. U Srebrenici su mi uspomene i tri groba, nema više mojih života', dodaje.