Tijekom masovnih pucnjava intervenirao je veliki broj liječnika i zdravstvenog osoblja. Što su zatekli na terenu, koliko je teško bilo u operacijskim salama i kako poslije dvije velike tragedije izgleda briga o ozlijeđenim pacijentima za RTS su govorili liječnica Ivana Stefanović iz Hitne pomoći i kirurzi Kliničkog centra Zlatko Perišić i Milan Savić.
Ivana Stefanović je rekla da su u srijedu ujutro bili na sastanku koji se odužio tako nisu znali što se događa.
"Mene je dijete pozvalo iz učionice koja je bila do te učionice i tražila da pošaljemo ekipu, nastavnica joj je rekla da zove iako je netko prije toga predao poziv", ispričala je dr Stefanović, dodajući da njena kćer ide u školu "Vladislav Ribnikar" i da je njena učionica pored te.
Ispričala je da su na jutarnjem sastanku saznali o pucnjavi u školi, ali da nitko to nije shvatio ozbiljno jer su, kako kaže, mislili da je lažna dojava o bombi. "Krenuli smo prema call-centru da vidimo je li poziv već primljen, bio je primljen, upućene su tri ekipe", navela je liječnica Stefanović.
"Razmišljala sam gdje mi je dijete, kako da odem po njega, u narednih 20 sekundi smo dobili stravičnu vijest da ima najmanje desetoro teško ozlijeđenih i krenula sam s prvom sljedećom ekipom, tako da sam na lice mjesta stigla kao četvrta ekipa“, rekla je liječnica.
Stefanović kaže da se, u međuvremenu, čula s djetetom koje su nastavnici izveli na drugi dio škole i znala je da je sigurna.
"Koliko god su te vijesti bile strašne, nisu nas mogle pripremiti na ono što ćemo tamo zateći. Mislila sam da ću kolegama pomoći u previjanju nekih lakše ozlijeđenih, smirivanju situacije i pošla sam zato što znam te profesore a onda smo zatekli to što smo zatekli. Tada se morate zalediti da biste mogli profesionalno obavljati svoj posao i mi smo to učinili", ispričala je Stefanović.
Ona je rekla da je važno da samo u tom trenutku nema emocija i da se ne izgubi glava, da se razmišlja o onome što možete učiniti.
"Nitko nas ne priprema za masovne nesreće na fakultetu, ali mi u Hitnoj pomoći imamo simulacijski centar i ja sam mislila da su svi scenariji koje sam smislila najgori mogući i kad se desi nešto – da će se kolega snaći jer je najgore već vidio. Ovo je gore od najgoreg scenarija koje sam ja mogla da smislim, jer radim u našem edukacijskom centru. Kada to vježbate stalno onda u trenutku, koliko god da je strašno što se desi, ne razmišljate strašno je, nego što je to što ja mogu učiniti i kreće mehanizam", naglasila je Stefanović.
Kako je objasnila, neke njene kolege kada su došle oko 16-17 sati tog dana nisu mogli raditi, a netko je inzistirao: "pošalji me na infarkt". Također, neki su govorili: lakše mi je da brinem o tome nego da razmišljam o ovome što sam vidio.
"Različiti smo, različito reagiramo na stres, važno je da sebi priznamo da nam nije dobro da bismo mogli sutra raditi, jer tu smjenu je zatekla druga noć i oni su morali biti funkcionalni za drugu noć", zaključila je Stefanovićeva.
'Otrčali smo u salu, djevojčica je godište moje kćerke'
Dr Zlatko Perišić, kirurg iz Kliničkog centra Srbije, bio je dežurni liječnik u noći kada se dogodila tragedija u okolini Mladenovca i Smedereva. Kaže da je bio dežuran i u utorak navečer i u srijedu ujutro kada se dogodilo masovno ubojstvo u beogradskoj školi.
"Nisam direktno sudjelovao u zbrinjavanju djece, ali mi je bilo teško da sve to gledam. Od jednog kolege sin je bio u operacijskoj sali, za sve nas je to bilo teško", rekao je on.
Dežurao sam sljedeći dan, u četvrtak, gdje to dežurstvo nije bilo isto kao prethodna dežurstva. Bez obzira na težak posao, šalimo se, ali tog četvrtka svi smo šutjeli, svi zaposleni u Hitnom centru, ispričao je dr Perišić.
"Tog četvrtka imali smo dosta posla, operacija, nekoliko hitnih operacija, i oko pola dvanaest pozvala me je dr Ksenija Petrović iz reanimacije i rekla mi je za novo masovno ubojstvo. Bio sam u sali, nismo imali prave informacije. Stopirao sam sale, sišao sam u donji dio zgrade gdje je reanimacija, pozvao sam sve kirurge, svi su tu bili, čekali smo", kaže kirurg.
Dalje je naveo da su počeli dovoziti pacijente, najprije dva pacijenta, ušli su u salu. "Nisam bio zabrinut možemo li to riješiti. Imamo kapacitet, dosta operacijskih sala. Počeli smo raditi inicijalnu dijagnostiku i treći pacijent bila je djevojčica 2005. godište", naveo je Perišić.
"Kad sam vidio kako izgleda, donio sam odluku da istog trenutka s njom uđem u salu bez ikakve dijagnostike, bez ultrazvuka, ona je iskrvarila i nismo imali vremena ni za što. Otrčali smo u salu, djevojčica je godište moje kćeri, i ona nam je u liftu rekla – Neću umrijeti?", dodao je doktor.
Kaže da mu nije teško zbog kirurgije, nego može li nešto učiniti. "Otvorili smo trbuh munjevito i nisam mogao raspoznati anatomiju. Imala je tri prostrjelne rane. Krvarilo je na sve strane, onda smo uočili da je bubreg razoren, zaustavili smo krvarenje i stabilizirali je u tom trenutku", ispričao je Perišić.
Djevojčici je spašen život. "Mogla je svakog trenutka ostati na stolu. Sve ozljede su zbrinute, danas je očekuje još jedna operacija, zaključio je dr Perišić.
'Izlazio sam iz dežurstva, operirao sam teško ozlijeđeno dijete kolege'
Kirurg Milan Savić koji je primio najteže ozlijeđenog dječaka iz škole "Vladislav Ribnikar“ tog jutra je izlazio iz dežurstva, kaže da nije zbog kompleksnosti povreda bilo vremena za razmišljanje.
"Nije bilo vremena za detaljnu dijagnostiku, jer nismo mogli rekonstruirati mehanizam povrede. Bila je jedna prostrjelna rana na vratu, prostrjelna rana kroz grudni koš i metak koji se zaustavio u visini petog rebra. Morali smo ga stabilizirati zbog krvarenja iz grudnog koša. Zbog ozljeda na vratu, nismo mogli na klasičan način pristupiti otvaranju grudnog koša, a tada smo dobili i informaciju da se radi o djetetu našeg kolege. To je i vršnjak moje kćerke, ali kada dugo radite ovaj posao morate da se isključite, i da pomognete. Tako da smo liječnica Tanja Eminović i ja odradili prvu operaciju, zaustavili krvarenje i gledali kako riješiti stanje vrata. Tu su bili vaskularni kirurzi i spinalni ortopedi zbog ozljede kralježnice. U drugom naletu smo vadili metak", opisao je prve trenutke doktor Savić.
Doktor Savić je tog jutra izlazio iz dežurstva, kada se sve dogodilo, ali uz dvadesetogodišnje iskustvo morate se emotivno isključiti i pomoći pacijentu.
"Važno je i s kim radite i tko vam pomaže, da je i on dugo u poslu posebno u tako dramatičnim situacijama. Uspjeli smo ga stabilizirati i iskreno se nadam da će posljedice biti što manje", rekao je doktor Savić.
Poslije svega liječnik Savić kaže da će sve morati revidirati, da više razgovaramo sa djecom, ako nismo dovoljno prisutni da im se više posvetimo.
"Da otvorimo tu Pandorinu kutiju, posebno u tom tinejdžerskom periodu kada nisu niti deca niti odrasli, i kada može svašta da im padne na pamet, da se ovakve stvari nikada više ne ponove. Svaki roditelj daje sve od sebe, i ja ću učiniti sve da deca izađu što manje okrnjena, da budu prvenstveno dobri i plemeniti ljudi. Za ovaj posao se opredijelite, on se ne radi iz interesa", istaknuo je doktor Savić za RTS.
