Iako ih je bilo teško izdvojiti, Danas.hr prenosi najzanimljivije dijelove Stjepanovićevog intervju, a čitav razgovor možete pročitati na stranicama beogradskog Vremena.
Stjepanović danas ima 66 godina, a iza njega je više od stotinu kazališnih i filmskih uloga. Napisao je četiri knjige o glumačkoj umjetnosti, osnovao dvije kazališne akademije - u Sarajevu i Cetinju, dobio više važnih nagrada... Ipak, nakon svega toga kaže: "Ne volim intervjue. Uostalom što bih tako važno imao reći? Zašto bi neki glumac, sam po sebi, morao biti zanimljiv? Uz to, to stalno prisustvo u javnosti, ta banalnost komentiranja svega i svačega dovodi vas u situaciju da razmišljate i o tome hoćete li onim što izgovorite nekoga povrijediti. U Bosni kažu – meščini. Onda i ja: meni se čini da je tako; ako nije, ako ne mislite kao ja, nemojte da vas moj stav vrijeđa. A vrijeđao je...Jednom sam govorio o svojoj profesiji i novinar me pitao – volim li glumce.
‘Glumce?!’, začudio sam se. 'Taman posla! Zašto bih volio glumce? I među nama glumcima ima baraba. Ne volim nikoga generalno, na gomili – ni Hrvate, ni Srbe, ni Bošnjake, ni glumce, ni djecu, ni životinje. Volim konkretne ljude, sa imenom i prezimenom.’
To su mi mnogi zamjerili.
'Ne volim intervjue. Uostalom što bih tako važno imao reći? Zašto bi neki glumac, sam po sebi, morao biti zanimljiv? Uz to, to stalno prisustvo u javnosti, ta banalnost komentiranja svega i svačega dovodi vas u situaciju da razmišljate i o tome hoćete li onim što izgovorite nekoga povrijediti'Glumci, inače, imaju ogromnu glad za javnošću koju onda pokušavaju da zadovolje na različite načine...".
Igrali ste u gotovo svim filmovima Živka Nikolića? Jesam. Sjećam se, jednom sam ispred Hotela "Crna Gora" u Titogradu sreo Živka i njegovu suprugu Vesnu Pećanac. Živko mi je rekao kako je, ugledavši me, na vrijeme "upozorio" Vesnu:
"Bježi, eno ti muža!"
I zaista, ne zna se u koliko sam filmova bio Vesnin muž.
Živko je bio skroman čovjek, senzibilan, pomalo zatvoren u sebe. Veliki redatelj! Uopće, Jugoslavija je imala sjajne reditelje, glumce, kazališta, kinematografiju. Zahvaljujući poslu kojim se bavim, proputovao sam cijeli svijet; gdje god da smo otišli, bili smo svjetska klasa, svuda priznati i uvaženi. A danas? Danas se grozno osjećam zbog načina na koji je Jugoslavija nestala. Kada govorim o toj velikoj zemlji, smijem se da ne bih plakao. Ali, nisam jugonostalgičan.
Niste? Ne. Iz te velike nostalgije, iz tobožnje ljubavi prema Jugoslaviji i borbe za njen opstanak, napravljeni su ogromni zločini. Nostalgični smo, volimo tu zemlju, pa ćemo ubijati one koji je, po našem mišljenju i našim kriterijima, ne vole? Nemojte, molim vas!
U Ničijoj zemlji Danisa Tanovića čitam vijesti i kažem:
"Uh, bogati, kakvo sranje u Ruandi!"
Eto, zamislite, i to sam izgovorio! A kod nas, u tom trenutku, još gore: najveći broj ubojica po kvadratnom metru!
Tijekom rata u Bosni, moja žena i ja smo sebe hvatali kako, idući Terazijama, zagledamo lica prolaznika i u sebi se pitamo – je l’ bi me ovaj granatirao, bi li me ubio... Počeo sam se bojati ljudi, počeo sam im ne vjerovati... Postao sam mizantrop!
Baš – mizantrop? Baš mizantrop! Gledao sam sa kakvom lakoćom gađaju Sarajevo, kako lako ubijaju nedužne ljude... I sam sam jednom umalo stradao od snajpera. Pretrčavao sam ulicu, metak mi je prozviždao za desnom petom.
'Tijekom rata u Bosni, moja žena i ja smo sebe hvatali kako, idući Terazijama, zagledamo lica prolaznika i u sebi se pitamo – je l’ bi me ovaj granatirao, bi li me ubio... Počeo sam se bojati ljudi, počeo sam im ne vjerovati... Postao sam mizantrop!'"Snajper je bio postavljen na Hotelu Bristol", pričao sam, nakon rata, prijateljima u Sarajevu.
"Nije točno!", skočio je jedan moj kolega. "Naši nisu imali snajper!"
"Jesu, jesu; i ‘vaši’ su imali snajper!", rekao sam.
Kada je počeo rat... Da, bili smo u Sarajevu... Prvih četrdeset dana gotovo da nismo izašli ili iz stana ili iz podruma. Onda je, sredinom lipnja 1992., neka srpska vojna ili policijska formacija provalila u naš stan i sina i mene nasilno mobilizirala. Sina sam kasnije nekako uspio izvući...
Kako su vas mobilizirali? Kako?! Rafal u vrata, a onda:
"Neka izađu svi muškarci!"
Sišao sam sa sinom. Ispred zgrade su već bili okupljeni ostali susjedi.
"O, pa i ti si tu", prepoznao me je jedan od njih. "Tko ti je ovo?"
"Sin", rekao sam.
"Dobro, prijeđite obojica na onu stranu."
Svrstao nas je među svoje, među Srbe.
Što da radim? Da vičem da nisam Srbin?! Jer, nisam...
Kako niste? Nisam! Jednostavno, ne osjećam se tako. Dio sam hrvatske ili crnogorske kulture više nego srpske; a opet, nisam ni Hrvat, ni Crnogorac. Izjašnjavao sam se kao Jugoslaven...
Znate, ne bih više nikoga htio plašiti sobom. Što sam? Ništa! Ja sam ja, Boro Stjepanović, ma kako da sam rođen. Kod Shakespearea, to kaže jedan kopilan. Svejedno... Nemam nacionalne osjećaje. Eto, znam da mi je etničko porijeklo crnogorsko: moji su iz Nikšića – Riđani, nekakvi Ugrenovići starinom; jedni otišli ka Risnu, drugi u Bosnu, treći u Rusiju. Ta ruska obitelj je dala sedam generala. Ma tko da su, njima se baš i ne ponosim...
Što se dogodilo kada su vas izveli iz stana? Postrojili su nas, rasporedili: Srbe na jednu, Hrvate i Bošnjake na drugu stranu. Sjećam se, Nikola Šupica – ogroman, krupan čovjek u nekim razvaljenim papučama, magistar ekonomije, govori četiri strana jezika – pobunio se kada su ga izveli:
"Ja sam Jugosloven!", rekao je. "Neću sa vama!"
Nije pomoglo; kao i nas, i njega su odvojili na srpsku stranu. Odveli su nas na Vrace, iznad Grbavice, gdje su bili smješteni srpski magacini i komanda. Zadužili smo puške.
"Napunite ih!", naredili su.
Kako da ih napunimo, bog te vidio! Pokazali su nam i zapovjedili: pucaj!
Na koga?! Eh, na koga!? Na Sarajlije, na susjede, na prijatelje, na braću...
"Samo prebacujte preko Miljacke!", vikali su.
Dvije stotine metara ispred nas stajala je zgrada Lorisa, u kojoj se nalazila trgovina slovenske sportske opreme. Tamo sam jednom davno kupio najbolju Addidas trenerku... Rekli su da pucamo na zgradu. Bio sam zgranut.
"Na koga da pucam, čovječe?!", pitao sam.
"Pucaj slobodno!", odgovorio je zapovjednik. "Reci da sam ti ja naredio."
"Samo sam izvršavao naredbe" – tako su se od vlastitih zločina branili i nacisti; tako se danas brane svi ti naši haški heroji.
Jeste li pucali? U momentu sam uhvatio pogled svog sina: gledao me je preplašeno. Tek je bio počeo živjeti, tek napunio osamnaest godina... Prestravljeno su me gledala i četvorica susjeda... A nalazili smo se među "našima", među Srbima. Čudno, je l’ da?
Shvatio sam da od mene očekuju da nešto uradim, da ih nekako spasim. Nanišanio sam i opalio u veliki, debeli dimnjak Lorisove zgrade. Odahnuvši, i ostala petorica su učinila isto... I, eto, zamislite: ipak su nas natjerali da pucamo na Sarajevo. Nismo imali izbora, znate... Mogli smo ili pucati u neki prozor iza kojeg se – kao i mi do prije sat, dva – sluđena i prestrašena krila neka sarajevska obitelj; ili gađati u dimnjak, sigurni da nećemo nikoga ubiti.
Nakon tog psihičkog loma, odveli su nas na stražu, na prvu crtu fronte. Stajali smo tu, na ovoj strani; svi ostali su bili – tamo. S tim što sam navijao za one tamo.
Za koga ste navijali? Za građane Sarajeva, za žrtve koje su branile cjelovitu Bosnu.
Pred početak rata, potpisao sam Deklaraciju za jedinstveno Sarajevo, zbog čega me napao taksist koji je, kao i njegove vođe, htio podijeliti Sarajevo "kao Bejrut". Taksi stanica mu se nalazila ispred Hotela "Zagreb", gdje se okupljao vrh Srpske demokratske stranke.
"Što hoće ona uštva, onaj Boro Stjepanović?!", čuo je, rekao mi je, od njih. "Beograd mu je dao sve, a on potpisuje Deklaraciju o jedinstvenom Sarajevu!"
A u Sarajevu, u cijeloj Bosni, preko noći su napravljene granice. Bosna je podijeljena i, u toj suludoj podjeli, moj brat je ostao na Dobrinji, u muslimanskom dijelu, ja na Grbavici, u srpskom. I onda bih ja trebao ići na Dobrinju i pucam na brata?!
"'Ko ga jebe što je ostao kod Alije!", rugali su se ovi sa Pala.
Znate li što se dogodilo sa vašim susjedima – Hrvatima i Bošnjacima – koje su, kao i vas, srpske snage izvele ispred zgrade? Postali su roblje: odvođeni su u takozvanu radnu četu. Kao i moj brat...
(...)
Kada ste vi izašli iz Sarajeva? Nakon desetak dana. Vodili su me okolo, pokazivali vojnicima...
"Hej, majstore, hoćemo li jednoga dana o ovome snimati filmove?", pitali su me.
Nisam smio reći, iako sam znao da nikada neće biti snimljen ni jedan pošten kadar o tom sramotnom ratu, o toj sramotnoj opsadi. Dramska struktura mora biti zasnovana na nečem pozitivnom, herojskom; film bi trebao nešto afirmirati. A što ovo afirmira?! Kako snimiti film veličajući vlastiti zločin?! Ne može!
(...)
Za razliku od ostalih Sarajlija koji su četrdeset i četiri mjeseca proveli pod snajperima i granatama, ubrzo sam izašao iz grada. Ipak, nikada neću zaboraviti naredbu Ratka Mladića; slušao sam je vlastitim ušima:
"Rastresite im mozak! Rastresite im mozak!"
Dakle, on meni i mom djetetu hoće rastresti mozak. Zašto? Tu sam valjda pukao... Zauvijek sam se distancirao... U tom smislu, donekle razumijem Emira Kusturicu: kao i mene Srbi, i njega su "njegovi" htjeli posvojiti. Nije se dao, ali je ušao u drugu klopku...
Mislite da je riječ o upadanju u klopku? Vjerujte, odmah bih preskočio tu temu. Nema se tu što dodati. Sve je jasno... Mi smo dva svijeta. Nikada mi, recimo, ne bi palo na pamet da prelazim iz vjere u vjeru, niti da se dičim bilo kojom vjerom; ne bi mi na pamet palo da postanem biznismen, da gradim gradove, da se viđam sa Slobodanom Miloševićem, Vojislavom Koštunicom, Miloradom Dodikom, Ivicom Dačićem... A nekada smo odlično surađivali...
(...)
O bratu Dušku...
Je li i on izašao? Nije, poginuo je... Od srpske granate. A na nekom srpskom portalu piše kako je moj brat bio žrtva muslimanskog terora u Sarajevu. Zamislite koji je to cinizam!
Njegova žena i dvije kćeri – jedna sedamnaest, druga pet godina – do Daitona su ostale u Sarajevu. Doživjele su užas, šikaniranje.
Ranjenog Duška su odvezli na Koševo, u bolnicu, a onda odmah operirali. Njegovoj ženi su rekli da ide kući, da ne čeka.
"Dođite ujutro..."
Sutradan ga nije našla u sobi.
"Gdje je?", pitala je.
"Nema!", rekao joj je doktor. "Uspješno je operiran, bio priključen na umjetna pluća, a onda su vaši s Pala isključili struju."
"Naši?! Koji – naši?! Koji su to – naši?!", vikala je moja snaha.
Uzalud. Od tog momenta, još više se gnušam svrstavanja među "vaše" i "naše"... Ja sam – ničiji!
Kakva je to pozicija? Predivna. Izoliranost i samoća su mnogima nepodnošljivi; naprosto, ljudi imaju potrebu da se multipliciraju u nekakvu masu, u "mi"... "Mi" je ono pomoću čega egzistiram. Ne u smislu neidentificirane gomile, nego u smislu neposredne veze individua. Samo to priznajem.
Moj brat je, inače, mogao izaći iz Sarajeva; osigurala mu je Mira Nogo. Ali, odlučio je ostati...
A vi? Kako ste sebi objasnili to da iz Sarajeva dolazite baš u Beograd? Ne znam, vidite... Bilo je i onih koji su mi to zamjerili. Čim sam došao, Petar Luković me je pozvao da za Vreme napišem tekst o Sarajevu. Pisao sam o Beograđanima koji su se čudili i nikako nisu mogli shvatiti – tko to puca po Sarajevu!
Nažalost, i danas, poslije svega, mnogi to odbijaju shvatiti... Znam... Redakcija "Vremena" je mom tekstu dala naslov: 'Tko to tamo puca!' Naravno, bilo je i drugačijih primjera: beogradski glumci su, u znak prosvjeda protiv granatiranja Sarajeva, sjeli ispred Jugoslovenskog dramskog i blokirali ulicu Maršala Tita. To je bila velika hrabrost.
A moj dolazak u Beograd... Bio je to izbor između dva zla. Mogao sam ili ostati u Sarajevu i pucati na svoje sugrađane ili otići u Beograd koji je one koji pucaju instrumentalizirao. Ne znam... Bilo je valjda logično da odemo kod punca i punice... Kasnije su došli i moji roditelji; bilo nas je kao Vilotića.
Jednom je moj otac, čitajući novine, zamišljeno promrmljao sebi u bradu: "Vidiš, pokazalo se: svaka ptica svome jatu."
To me je razbjesnilo.
Zašto? "Kojem si ti to jatu doletio?", pitao sam ga. "Tko je tvoje jato?"
"Ih, kojem jatu?! Pa, srpskom, jeb’o ga ti!"
"Nisi ti došao Srbima, došao si meni! Ni sam nisam došao Srbima, niti u Beograd; došao sam puncu i punici. Da su u Zagrebu, išao bih u Zagreb. Da sam se zatekao u Prištini, došao bi u Prištinu. Ne bi išao Albancima, nego meni!", govorio sam sve više padajući u vatru. "Uostalom, jesu li Jelena i Ivana tvoje jato?"
"Jesu, što me pitaš gluposti? Djed sam im..."
"E, pa nisu, ako gledaš na taj način. Njihova baba je Barbara, a majka napola Hrvatica. Jesu li one tvoje jato?", ponavljao sam.
"Jašta su! I zašto ja uopće s tobom o tome pričam?!", rekao je, odmahnuvši rukom.
Žao mi je što majci nikada nisam uspio objasniti da njenog sina nisu ubili muslimani, nego Srbi.
Kako je poginuo vaš brat? Pekli su kruh iza zgrade... Bili su izašli... Brat se tijekom rata izvještio, pravio je odličan kruh... Pala je granata...
I onda taj idiotizam da su muslimani sami na sebe pucali, da su žrtvovali ljude da bi napakostili srpskoj strani. Čudo jedno kako su Srbi, svaki put kada bi granata promašila cilj, priznavali da je njihova; kada bi pogodila, onda su "muslimani napravili pokolj"! Jest, brate, bio sam tamo, vidio sam kada ste gađali i ubijali!
A majka nije vjerovala. Branila se, do smrti...
'Tijekom rata u Bosni, moja žena i ja smo sebe hvatali kako, idući Terazijama, zagledamo lica prolaznika i u sebi se pitamo – je l’ bi me ovaj granatirao, bi li me ubio... Počeo sam se bojati ljudi, počeo sam im ne vjerovati... Postao sam mizantrop!'"Vjerujem ti", rekao mi je jednom moj profesor sa Akademije, Bata-duša Mihajlović, "ali to ne smijem sebi priznati. Jer, ako bih priznao, morao bih zaključiti da smo najgori narod na svijetu."
"Bato, ne govorim o narodu!", rekao sam. "Riječ je o konkretnim ljudima, s imenima i prezimenima!"
Zašto se, nakon rata, niste vratili u Sarajevo? Nisam htio. Iako su mi vratili stan.
"Neću", rekao sam. "Više ćete me voljeti ako sam daleko. Uz to, kada bih se vratio, bojim se da biste svi morali jednu stepenicu niže. Svima sam vam već bio i profesor i dekan."
A tijekom rata sam pisao pisma, slao pakete... S nekima od prijatelja sam se čuo radio-stanicama... Tako sam saznao za brata... Zapravo, nisam direktno...
Kako ste saznali? Imao sam predstavu u Ateljeu... Te 1993. smo kasno završili sezonu, negdje šestog, sedmog srpnja... Nakon predstave, požalio sam se Voji Brajoviću, mom kolegi s klase i kumu, koji mi je, kao i Dejan Mijač, tada puno pomagao:
"Vojo, već tri dana zaredom iz čista mira plačem... Ništa, samo plačem..."
Rekao je da dođem kod njega, da se javim da malo popričamo, da izađemo... U JDP-u su, sjećam se, radili Šćepana Malog...
Poslije predstave sam došao kući. Vidim – gori svjetlo; moj sin sjedi na tom kauču na kom sam svake noći plakao. Žena je, ne pozdravivši me, samo protrčala kroz antre i nekud pobjegla... Gledao sam Marka, pitao što je bilo.
"Javljala se Jelena", promrsio je.
Jelena je starija kći mog brata.
"I?", pitam.
"Duško je ranjen... Prevezen je u bolnicu... Operiran..."
"I?", pitam gotovo molećivo. Iako znam...
"Ništa... Eto..."
Koliko je godina imao vaš brat? Četrdeset... Počeo sam šutirati stvari... Izletio sam van... Šetao... Kalemegdan, Slavija, Kalemegdan, Slavija... Plakao sam... Te noći sam se sjetio: posljednjeg vikenda prije rata, kod mene su bili tetka i Duško; komentirali smo situaciju u Bosni, u Jugoslaviji...
"Trebalo je uvažiti srpske argumente", rekli su.
"Što uvažiti?! Kakve argumente?!", vikao sam. "Imaju li Srbi vlast u ovoj općini? Imaju! I, što hoće? Ići u šumu i puškama osvajati ono što već imaju?!"
"Ako se ne usvoje srpski prijedlozi, zaratit će se", rekao je Duško.
"Pa, neka se onda i zarati!"
"Lako je tebi to reći", brecnuo se. "Jer, kakav si, ti ćeš se izvući, a ja, ja ću ostati poginuti!"
Eto, to se i dogodilo. Ta bol, ta bespomoćnost strašno ponize čovjeka... Znate...
Znam... Moj brat je nekoliko godina ležao u sarajevskom parku. Da bismo ga prenijeli na Koševo, morali smo platiti pet, šest tisuća maraka. Kako su samo bili razradili tu industriju smrti! Danas leži na ateističkom groblju. Iznad njega su Davorin Popović i Mirza Delibašić. Eto, bar je u dobrom društvu.
I, onda vi mene pitate... Bosna je... Rekao sam: nemojte mi više nikada govoriti o dobroti nas Bosanaca... Vidjeli smo... I kasnije...
Što ste kasnije vidjeli? Kada smo Duška prenosili na Koševo, susjedi kod kojih je moja snaha godinama ostavljala svoju djecu na čuvanje, nalakćeni na prozor, prokomentirali su:
"Jedan četnik manje!"
Ili, kada su se, poslije rata, njegove kćerke vratile u Sarajevo i pokušale dobiti neku bijednu očevu mirovinu, službenik u općini ih je vratio, rekavši kako neće potpisati "četnikušama".
Trebali bi se svi sramiti... Svi! S tim što je, ma što činio, uvijek i zauvijek u pravu onaj kome su na glavu padale granate, a ne onaj tko ih je ispaljivao. Davno sam predložio da se u Bosni, umjesto svih postojećih praznika, uvede praznik srama. Tog dana da se svi samo sramimo i da svatko iznosi svoje razloge za sram.
Koji su vaši razlozi za sram? Uvijek mislite da ste mogli učiniti više... A niste... Posljednjeg vikenda prije rata, dok su se ljudi skupljali oko Baščaršije, držali se za ruke pokušavajući spriječiti sukob, otišao sam na svoje imanje iznad Sarajeva; morao sam saditi kruške. I šljive.
Niste vjerovali da će doći do rata? Ne, nisam vjerovao da će se zaratiti. Kako to može?! Bosna je to! A moglo je... I to baš – onako... I, kažem vam: nikada se nakon ovoga rata neće pisati drame kakve su pisali moji stari Grci! U Poetici, Aristotel kaže da pjesnik mora živo, do potankosti zamisliti priču i držati je u glavi; on navodi primjer dramatičara koji je, zaboravivši da mu se "ličnosti vraćaju iz hrama", upropastio vlastiti komad. E, ovi su zaboravili na sve: na čestitost, poštenje, junaštvo, na moral. Zato su sve upropastili. Najviše naše živote.
U grčkim tragedijama ćete naći:
"Kuku, što smo im uradili!"
Trojancima, Hekubi, roblju... Kuku, kako smo im razrušili grad, kako smo im ubijali sinove, muževe, braću, kako smo im sestre i majke vodili u roblje, pretvarali ih u kurve... E, kada svi ti veliki Srbi, Hrvati, Bošnjaci dođu do tog nivoa da kažu – kuku, što smo im uradili...
Mislite da je tako nešto uopće moguće? Da, u pravu ste. Teško... Nažalost, vrlo teško!
