Cian Westmoreland je imao 18 godina kada je pristupio zračnim snagama Sjedinjenih Američkih Država. Danas, s 28 godina, bivši je tehničar zračnih snaga, koji je služio u Zračnoj kontroli 606. eskadrile u Njemačkoj te u Zračnoj kontroli ekspedicijske eskadrile u Kandaharu, u Afganistanu. On je izgradio komunikacijsku infrastrukturu za američki program bespilotnih letjelica u Afganistanu, koji je, prema izvještaju The Intercepta objavljenog 2015. godine, doveo do smrti stotina civila, piše Aljazeera Balkans.
Godine 2010, četiri godine od pristupanja vojsci, napustio je zračne snage i pridružio se drugim zviždačima koji su se otvoreno protivili američkoj politici korištenja bespilotnih letjelica. Grupa tehničara i operatora je poslala otvoreno pismo američkom predsjedniku Baracku Obami.
Nema bombi bez komunikacija
U ovom tekstu on svojim riječima prepričao se dogodilo.
"Imao smo veliku knedlu u grlu i čudan osjećaj u trbuhu. Čitajući Bibliju, saznao sam da ne bismo trebali ubijati ljude, ali sam se ja zatekao ovdje, gdje pravim infrastrukturu za ljude koji upravo to rade. Napravio sam sistem za prijenos podatka. Također sam i stražario kada sam vidio djecu kako mole za vodu, a nije nam bilo dozvoljeno da im je damo.
Jednog dana sam shvatio da se ništa neće dogoditi ako svakog dana ne pokrenem enkripcijski program. Avioni neće biti u stanju koristiti ovaj sistem da realiziraju program bespilotnih letjelica. U vojsci su nam rekli: 'Nema bombi bez komunikacija.'
Pred ekranom počneš shvaćati da ljudi nisu loši
Neprijatelj nas nije fizički ugrožavao i zbog toga je ovaj posao bio tako težak. Ako si u opasnosti, ako neko uperi pušku u tebe, u svojoj glavi možeš opravdati ako nekog ustrijeliš. Ali, ako sjediš u Kandaharu, ispred ekrana na kojem vidiš kako ljudi svakodnevno umiru, onda možda i počneš shvaćati da oni nisu loši ljudi.
Neki ljudi počnu osjećati povezanost s ljudima koje proganjaju i gađaju i počnu shvaćati njihovu ljudskost. To može biti traumatizirajuće iskustvo, a vi nemate s kim porazgovarati.
Kada ste u programu bespilotnih letjelica, vi ste izolirani - operateri, analitičari, čelnici... svi rade zasebno. Jedino što čuješ su glasovi koji ti govore što da radiš. Izloženi ste samo ograničenoj količini podataka.
Neki nisi svjesni da ubijaju
Ljudi kao ja, koji govore o programu, smatraju da smo izloženi nečemu što smatramo upitnim. Kada vam nije aktiviran osjećaj za preživljavanje - taj osjećaj da se u tom trenutku morate ili boriti ili bježati - nećete nadjačati svoje kritičke sposobnosti, što vas može ostaviti s ogromnom moralnom dilemom te bez mogućnosti da razgovarate s nekim.
Veliki broj civila je poginuo zbog onog na čemu sam radio.
Bez obzira da li ste operater bespilotnih letjelica ili tehničar, i dalje ste uključeni u sve to. Kada pogledate nacističke koncentracijske logore, vi svugdje vidite ljude iz administracije koji su prebacivali ljude. Oni nisu znali što će se dogoditi, ali kao i sada, postoje brojni ljudi koji su odgovorni za smrt civila, a koji uopće nisu svjesni svoje uloge.
Američki vojnik koji je masakrirao pola sela: Ja sam kukavica!
Sada u Sjedinjenim Američkim Državama imamo vojsku koja javnosti ne polaže odgovornost. Tisuće ljudi su pripadnici Zajedničkog stožera za specijalne operacije, snaga koje odgovaraju samo predsjedniku. Vojska je izvan kontrole. Podjela stručnosti na odjeljenja znači da će do 2030. godine većina zaposlenih biti tehnička podrška ili održavanje. Tko će onda biti odgovoran?
Velike posljedice na mentalno zdravlje
U programu bespilotnih letjelica smjene obično traju između 10 i 12 sati. To je šizofreni način življenja. Poslije misija, odete kući kao da je sve sasvim normalno.
Ljudi koji dugo igraju videoigre izgledaju ispijeno i iscrpljeno. Zamislite kako je onda kada su tu stvarne posljedice. To ima velike mentalne posljedice na ljude. Također je i stav javnosti o programu tako užasan da imate momke koji svojoj djeci pokušavaju objasniti da nisu čudovišta.
Noćne more
Kada pomislite na vojnike koji su raspoređeni i što je sve uključeno u to, onda zamislite da su operateri bespilotnih letjelica na dnevnoj bazi iznova raspoređivani. Ovdje govorim i za tehničare, i za operatere, prije svega za one koji rade u SAD-u. Oni su u borbenoj situaciji svakog dana s ograničenom podrškom, a rade duge smjene.
Imao sam određeno otkrivenje kada sam bio u zračnoj bazi u Kandaharu. S jedne strane imate McDonaldse, a s druge strane imate djecu koja mole za vodu. Ti ljudi žive težak život, a mi tamo sjedimo udobno, s joystickom u rukama, odlučni u ideji da ubijamo loše momke. Možda oni nisu loši momci. Možda nam samo treba manje bombi i više komunikacija između kultura.
Kad sam se vratio iz te misije, imao sam priličan broj nerazriješenih mentalnih problema. Noćne more su zahvatile sve što nisam razumio. Imao sam noćne more o bombardiranju sela, more da sam ja bombardiran, more o ubijanju djece i da ih pokušavam spasiti. Bio sam emotivno distanciran od voljenih i borio sam se s alkoholom.
Mogli bi završiti u zatvoru
I to je samo jedan dio - postoji i onaj podmukli dio - moralna priroda povrede, gdje što više znate - to postaje gore. Pokušavate shvatiti štO ste učinili, zašto ste to učinili i što se događa u toj zemlji. To je ono što vas dovede do potpunog osjećaja bespomoćnosti. Očito je da vojska ne želi da govorite o ovome", napisao je Cian Westmoreland.
Kaže da je o svemu morao progovoriti, ali on nije jedini. O svojim iskustvima javno je progovorilo dvanaest vojnika koji su radili sličan posao, a to sve zabrinjava vojsku.
"Ako prekršite sigurnosna pravila i odobrenja, ako razgovarate s novinarom ili s organizacijom, ili objavite dokumente, oni će vas poslati u zatvor zbog špijunaže. Ali, mi smatramo da imamo obavezu prema državi i zato smo morali javno progovoriti", zaključio je Westmoreland a prenosi Aljazeera Balkans.
