Zakon o osobnom statusu, koji je donesen 1958. godine kada su Iračani srušili vlast britanske monarhije, je ženama u Iraku jamčio većinu prava koje su imale i žene na Zapadu.
Žene u Iraku su za vrijeme Saddamove vladavine imale godinu dana porodiljnog dopusta koji je sada smanjen na šest mjeseci, javlja IPS.
Trenutno je na snazi članak broj 2 Ustavnog zakona u kojem stoji: "Islam je službena religija iračke države i on je glavni izvor legislative. Ni jedan zakon ne može biti donesen ako se suprotstavlja nepobitnim pravilima Islama." Takva odredba Ustava u praksi znači da o pravima žena odlučuju religijski vođe koji su pod velikim utjecajem konzervativnog Irana.
"Okupatore iz SAD-a ne brinu previše prava žena", izjavio je Yanar Mohammed, prvoborac za ženska prava u Iraku.
"Islamske političke grupe su preuzele južni Irak, a ljudi na to pristaju jer im Iran pruža političku i financijsku podršku."
Donošenje novog Ustavnog zakona je paradoksalno dovelo do stanja potpunog bezakonja. Tako je studentica Nora Hamaid bila primorana odustati od svoje karijere jer se konstantno boji za svoj život i živote svoje djece.
"Prije okupacije sam slobodno pohađala studij, no morala sam ga prekinuti. Bojim se slati svoju djecu u školu jer se bojim otmica", izjavila je Dora.
Brojka od 25 posto žena u parlamentu predstavlja određeni napredak za demokraciju Iraka, no profesorica političkih znanosti Maha Sabria tvrdi da je to samo na papiru.
"Žene u parlamentu služe isključivo kako bi se priklanjale volji svojih matičnih stranaka, a ne kako bi se borile za prava žena."
"Kako je sve više muškaraca u pritvorima i zatvorima, na žene je prešao teret uzdržavanja cijele obitelji, a da pritom nemaju slobodu kretanja jer naoružane bande otimaju žene i djecu", dodala je Sabria.
"Otmice jednostavno nisu postojale prije američke okupacije. Moglo bi se reći da se Iračanke danas više nego ikad bore s opresijom i zatiranjem njihovih prava. Sada Irakom vladaju tradicionalne plemenske vrijednosti", kaže Sabria. "Najveći problem je da su žene nesvjesne svojih prava zbog neupćenosti iračkog društva u cijelini."
Mnoge žene su pobjegle iz Iraka jer su im muževi uhitile okupatorske ili vladine snage, a predstavnik Refugees Internationala iz Washingtona kaže: "Iračanke se odbijaju vratiti kući, čak i ako se situacija popravi, sve dok se njima i njihovim obiteljima ne zajamči sigurnost."
