Na dvjema devama Mahmud i ja krećemo iz Saudijske Arabije. Idemo prema njegovu selu u Jordanu. Dug je to put, nekih 300 kilometara, ali njegovi su ga preci prevaljivali stoljećima, pa kako to onda ne bismo mogli i mi, momci, kako kažu, u najboljim godinama.
Mahmud i ja rođeni smo iste godine i u istom mjesecu. Bila je veljača. Kod mene je te godine zapalo dva metra snijega, a kod njega je poslije puno vremena napokon palo nekoliko kapi kiše i sve se zazelenilo. Napokon!
Poslije toga život nam je krenuo drugačijim smjerovima. On je odrastao u beduinskoj obitelji, postao je gonič stada i polunomad. Preko dana vodi deve na ispašu i prodaje ih za meso. No, ponekad, ponekad jednostavno produži u pustinju jer naprosto voli lutati. E to nam je zajedničko i tu smo nekako uhvatili želju i zajašili je na velikom pijesku pustinje južnog Jordana.
Ma odbio bih zlatne palače za pola decilitra hladne tekućine!
Na devama smo već danima. Ne prelazimo dnevno više od 30-ak kilometara jer za najjačeg sunca, kad se temperature penju i preko 40 Celzijevih stupnjeva, odmaramo ispod cerada ili ako bog da ispod kakvog velikog kamena koji daje debeli hlad.
Težak je to put ako ne znate, ali ako ste na njemu odgojeni i s njim srasli, snaći ćete se bez problema!
Kap vode recimo naučite cijeniti tek u pustinji i važnija vam je od zlata. Ma odbio bih zlatne palače samo za pola decilitra hladne tekućine! No, ako je nosite u mjehovima, tad ste osigurani, ali pohlepa... e to se u pustinji strogo kažnjava. Tko u sebe nalije vode kao da mu je posljednje, može biti siguran da će mu posljednje i biti jer poslije nekoliko dana će se osušiti, a od njega će ostati samo ogoljele kosti.
Svake večeri, kad pustinjske zmije izlaze u lov, vadimo pušku. Čekamo pustinjskog zeca ne bismo li ga ogulili i ispekli na žaru na lokalnom granju koje putem skupljamo u vreće i nosimo na devama. Svaka namirnica u pustinji je važna!
U večernjim satima, kad se deve već smire i zaspu, kad se sunce sakrije, a nebo prekrije milijardu svjetlećih točkica, dok se u zraku ne čuje niti jedan jedini zvuk, osim zvuka tišine, očekujete samo da vam se javi neka svevišnja sila i kaže: "Da, tu sam!"
Ako se pitate kako se peremo i tuširamo, bit ću toliko bezobrazan da na to pitanje ne odgovorim jer očito je da to ne radimo! Kupamo se jedino u vlastitom znoju.
Približavamo se selu Wadi Rum
Poslije nešto više od 10 dana, na obzorju se umjesto fatamorgane ocrtava naselje. Približavamo se selu Wadi Rum koje je ime dobilo po istoimenoj pustinji, a znači "dolina mjeseca".
Osobito je po granitnim stijenama koje kao da izranjaju iz pijeska. Kao da su poput gljiva izrasle, te čine specifičan krajolik koji postaje sve privlačniji i izvan granica Jordana.
U selu žive beduinske obitelji koje se zbog atraktivne lokacije sve više bave turizmom, ali svejedno su stari običaji još uvijek tu.
Cijedim dušu na plus 40 i sanjam hladno pivo
Ulazimo u selo smješteno na rubu pustinje, u kojemu živi oko 2.000 duša. Sve sami beduini koji su u jednoj generaciji promijenili profesiju i od vođenja životinja na ispašu, krenuli se baviti turizmom.
Cijedim dušu na plus 40 i sanjam hladno pivo. U selu piva, naravno, nema. Moj drug Mahmud vodi me do šatora svojega rođaka. U selu su svi rođaci jer klan Zalabiah zajedno živi već stoljećima.
Deve ostavljamo ispred šatora, ulazimo, peremo ruke u nekoliko kapi vode. Šator je podijeljen na dva dijela, na muški i ženski dio. Kad stigne gost, on je svakako počašćen jer gostoljubivost je jedna od beduinskih normi ponašanja, ukorijenjena u njihov moralni sustav.
Sjedimo na podu, na malenim prostirkama, a malena curica iz prikrajka donosi nam "pustinjski viski", kako ga oni zovu, a ustvari slatki vrući čaj. Nalije u čaše i ode u svoj dio šatora. Uskoro dolazi jelo. Veliki pladanj riže s piletinom serviran je na pijesku unutar šatora. Jede se prstima dok mast s njih kapa, a mačke uokolo traže svoj dio.
Ono što ostane od večere pojest će žene koje su u drugom dijelu šatora. Tihe su i povučene, ali kaže se da u svakoj kući drže stvar pod svojom kontrolom.
Upita me tijekom jela Mahmudov rođak odakle sam. Kažem iz Hrvatske. Kaže da ne zna gdje je to. Nacrtam tad na pijesku, na podu šatora u kojem sjedimo, poznatu talijansku čizmu, pa pored toga Hrvatsku. Shvatim da moj trud neće biti prepoznat. Puštam sve, dokle je i došlo. Jedem prstima i ne zamaram se geografijom.
Pita me njegov rođak, tip s malo sijede kose, s gomilom djece koja trčkaraju po dvorištu, koliko imam godina. Kažem mu da imam 30 i da očekujem još minimalno 70 do kraja puta. Kaže mi neka pogodim koliko godina ima on.
"Hmmm... Teško pitanje." Gledam ga, procjenjujem i mislim u sebi: sad ću mu toliko sniziti godine da će se lik raznježiti od sreće. K'o iz topa ispalim: "55!" Kaže tip: "43!"
Spuštam pogled i nastavljam jesti, sutra nas čeka nova porcija pustinje.
Priče s terena pratite na Facebookovoj stranici Hrvoja Ivančića.
