Prvi svjetski rat bio je svojevrsno kulturno samoubojstvo koje je uništilo prestiž Europe. Europski su čelnici mjesečarili – prema izrazu povjesničara Christophera Clarka – u sukob u koji nitko od njih ne bi ušao da su predvidjeli svijet na kraju rata 1918, ističe u svojoj analizi bivši američki čelnik diplomacije, predsjednički savjetnik i u mnogočemu siva eminencija američke vanjske politike.
Svi željeli mir, ali nisu htjeli ispasti slabi
Narodi Europe, nedovoljno upoznati s načinom na koji je tehnologija unaprijedila njihove vojne snage, nastavili su jedni drugima nanositi neviđeno razaranje. U kolovozu 1916., nakon dvije godine rata i milijuna žrtava, glavni borci na Zapadu (Britanija, Francuska i Njemačka) počeli su istraživati izglede za okončanje pokolja. Na istoku, suparnici Austrija i Rusija imali su slične namjere. Budući da nijedan zamislivi kompromis nije mogao opravdati već podnesene žrtve i zato što nitko nije želio ostaviti dojam slabosti, razni su čelnici oklijevali pokrenuti službeni mirovni proces.
Stoga su tražili američko posredovanje. Istraživanja pukovnika Edwarda Housea, osobnog izaslanika predsjednika Woodrowa Wilsona, otkrila su da je mir temeljen na modificiranom status quo ante bio nadohvat ruke. Međutim, Wilson, iako je bio voljan i na kraju željan poduzeti posredovanje, odgodio je do nakon predsjedničkih izbora u studenom. Do tada su britanska ofenziva na Sommi i njemačka ofenziva na Verdunu dodale još dva milijuna žrtava.
Bliži se vrijeme nove strukture
Nalazi li se svijet danas na sličnoj prekretnici u Ukrajini jer zima nameće stanku u tamošnjim vojnim operacijama velikih razmjera? "Više puta sam izrazio podršku savezničkim vojnim naporima da se osujeti ruska agresija u Ukrajini. No, približava se vrijeme da se nadograđuju strateške promjene koje su već postignute i da se one integriraju u novu strukturu prema postizanju mira kroz pregovore", piše Kissinger za britanski Spectator.
Ukrajina je po prvi put u modernoj povijesti postala utjecajna država u srednjoj Europi. Uz pomoć svojih saveznika i nadahnuta svojim predsjednikom Volodimirom Zelenskim, Ukrajina je zaustavila ruske konvencionalne snage koje su prijetile Europi od Drugog svjetskog rata. A međunarodni sustav – uključujući Kinu – protivi se prijetnji Rusije korištenjem njenog nuklearnog oružja.
Više ne postoji opcija Ukrajine bez NATO-a
Ovaj proces preokrenuo je izvorna pitanja u vezi s članstvom Ukrajine u NATO-u. Ukrajina je dobila jednu od najvećih i najučinkovitijih kopnenih vojski u Europi, koju su opremili Amerika i njeni saveznici. Mirovni proces trebao bi povezati Ukrajinu s NATO-om, kako god se ta suradnja i savez formulirali. Alternativa, da Ukrajina ostane neutralna, više nema smisla, pogotovo nakon što su se Finska i Švedska pridružile NATO-u. Zato sam u svibnju prošle godine preporučio uspostavljanje linije prekida vatre duž granica koje postoje tamo gdje je rat počeo 24. veljače. Rusija bi se odrekla teritorija osvojenih nakon početka invazije, ali ne i teritorija koji je okupirala prije gotovo deset godina, uključujući Krim. Taj bi teritorij mogao biti predmet pregovora nakon prekida vatre.
Dvije kategorije osvojenog teritorija
Ako se prijeratna linija razdvajanja između Ukrajine i Rusije ne može postići borbom ili pregovorima, moglo bi se istražiti pribjegavanje načelu samoodređenja. Referendumi o samoodređenju pod međunarodnim nadzorom mogli bi se primijeniti na teritorije koji izazivaju posebne podjele i koji su stoljećima više puta prelazili u ruke.
Još ne postoji nikakva teorija za ovaj sveobuhvatni svijet, a konzultativni napori o ovoj temi tek se trebaju razviti – možda zato što bi značajni pregovori mogli ukazati nove probleme, a to otkrivanje samo po sebi predstavlja rizik za budućnost.
Dvije komponente mira koje ne mogu jedna bez druge
Prevladavanje disjunkcije između napredne tehnologije i koncepta strategija za njezino kontroliranje, ili čak razumijevanje njezinih punih implikacija, jednako je važno pitanje danas kao i klimatske promjene i zahtijeva vođe koji vladaju i tehnologijom i poviješću.
Potraga za mirom i redom ima dvije komponente koje se ponekad tretiraju kao proturječne: težnja za elementima sigurnosti i zahtjev za djelima pomirenja. Ako ne možemo postići oboje, nećemo moći postići ni jedno ni drugo. Put diplomacije može izgledati kompliciran i frustrirajući. Ali napredak do toga zahtijeva i viziju i hrabrost da se krene na to putovanje.
