Milorad Dodik odnedavno ima i formalnu odluku Skupštine Republike Srpske o prenošenju nadležnosti svih državnih funkcija s Bosne i Hercegovine na Republiku Srpsku.
Uživo se iz Sarajeva u RTL Direkt javila politička analitičarka Ivana Marić.
Koliko su te Dodikove najave o odcjepljenju i stvaranju vlastite srpske vojske ozbiljne i čemu zapravo služe?
Naravno da to nije ništa ozbiljno. Ovo je ne znam već koji put da Dodik blefira. Prije je to bilo s referendumima, s nekim inicijativama o osamostaljenju RS, evo sada je prešao na zakone i u Narodnoj skupštini. Dodiku ne treba rat, niti je on spreman za rat, ali mu treba priča o ratu i podizanje nacionalnih tenzija i stvaranje straha kod ljudi, jer to je jedini način na koji on može zadržati popularnost kod građana. Njemu nije stalo do toga i ono što on radi je da odlično manevrira, da bude odličan akrobat koji hoda po tankoj žici ustavne nedorečenosti u BiH, jer ovo što je on uradio još uvijek nije ništa u suprotnosti s Ustavom BiH, apsolutno ne znači samostalnost RS, jer je to apsolutno nemoguće. Vraćanjem nadležnosti iskoristio je pravnu nedorečenost ustava i tu balansira. Rekao je da mu je Putin poručio na sastanku na kojem su bila njih dvojica, a za što nema nikakvih dokaza, da se mora držati ustava i da će ga Putin podržavati samo u onome koliko prati ustav, a ustav ne dopušta odcjepljenje RS.
Bez obzira na to, svi se ipak slažu da Milorad Dodik diže tenzije, da vrije BiH, makar i samo retorički. Ima li Dodik ikakvu potporu službenog Beograda za to ili je to njegova solo igra?
Zasad se vidi da je to njegova solo igra, da ga još uvijek ne žele ostaviti na cjedilu niti Vučić niti Rusija, jer im to još uvijek odgovara da bi onda oni izigravali mirotvorce, da bi oni postizali svoje ciljeve. Međutim, jasno postaje da im sve više smeta, da to više nije podrška koju je ranije imao, da bi vrlo rado zamijenili nekim drugim iz RS, o čemu se i špekulira. On apsolutno nema podršku Vučića. Zanimljiva je ova sličnost Vučića i Plenkovića u odnosu na BiH da se polako odmiču od svojih štićenika Čovića i Dodika, da obojica spominju i suverenitet BiH, da je neprikosnoven, teritorijalni integritet, i ono što je zanimljivo, da stalno spominju investicije. Kad Dodik dođe kod Vučića ili, evo, sada kad Plenković razgovara s Čovićem, oni pričaju o investicijama kako bi u suštini narodu pokazali neka se ne boje, da neće biti rata, jer ne bi oni inače investirali. Jasno je da je ovo manevar i ono što Čović kaže, nekako je neobično njegovo ponašanje. Ne bi li on trebao malo više brinuti se oko toga ako zaista vjeruje da je Dodik spreman na odcjepljenje koje je nemoguće mirnim putem. Valjda bi trebao pripremati Hrvate na to. A on ga jednostavno podržava u tim idejama kao što ga je podržao i za zakoni koji nije zakon o negiranju genocida u Srebrenici, nego je zakon o negiranju genocida uopće i svih ratnih zločina. Znači, Čović je time glasao i protiv kažnjavanja negiranja svih zločina, pa i protiv Hrvata, samo da bi podržao Dodika.
Kako vi objašnjavate bliskost Dodika i Čovića? Gdje su se našla ta dva jarana, na kojem interesu? Što njih toliko spaja da on maloprije kaže da je Dodik ozbiljan političar, da ne blefira, da ga trebamo uvažavati?
U BiH sve je podijeljeno na tri dijela i kad se dvojica udruže, uvijek imaju premoć. Posebno se to odnosi na institucije koje bi trebale biti neovisne, a nisu, kao što je pravosuđe, centralna izborna komisija, neke značajne institucije. I kad vi imate premoć u tim institucijama, onda možete puno toga postići, ali samo zajedno. Od te njihove suradnje Hrvati i Srbi nemaju ništa. Vidimo što se događa s povratkom Hrvata u RS. Mislim da biskup Komarica ima jako loše odnose s Čovićem, a trebali bi biti barem dobri i da se viđaju. Isto je takva situacija sa Srbima u dijelu u kojem vladaju Hrvati. Hrvati i Srbi od toga nemaju ništa. Ova dvojica imaju veliku korist, čuvaju jedan drugoga i kada moraju uskočiti u ledeni bazen jedan za drugog... sve će im teže biti održati tu suradnju. Ne vidi se nikakva realna korist, osim neke možda koja bi bila sumnjiva, koja se tiče pravosuđa.
Dosta razumijevanja za Dodika ima i hrvatski predsjednik Zoran Milanović, s druge strane Andrej Plenković šalje poruke koje su sigurno mnogo bliže službenom Sarajevu nego Banja Luci. Kako se u BiH gleda na te razlike dvojice čelnih ljudi Hrvatske, koga se ozbiljnije shvaća?
Nažalost, obojicu ih gledaju isto. Taj loš Milanovićev imidž ovdje, te loše poruke koje šalje, a prije njega Kolinda Grabar Kitarović, nekako se prenose i na Plenkovića, iako je velika razlika između njih. Milanović ne čudi da ima simpatije prema Dodiku, jer su obojica žedni pažnje javnosti. Međutim, Milanoviću to treba tek da se zabavi, da dobije još jedan mandat, dok je Dodiku to pitanje opstanka. On ako izgubi moć, moguće je da će izgubiti i novac, jer ga je stekao na sumnjiv način. On ne smije izgubiti izbore, on se ne smije povući iz politike, jer to za njega ne znači samo politički kraj, nego možda i završetak njegove slobode.
