Afganistanci su se do dva puta dnevno znali uključiti u Radio Afganistan kako bi čuli obavijesti o preminulima. No u doba društvenih medija, glas nacije je izgubio veći dio svog utjecaja.
Kroz desetljeća udara, invazija i beskrajnog rata, Afganistanci su s na Radiju Afganistan, u 7 ujutro i poslijepodne u 16:05 čuli imena onih koji su izgubili život, piše The New York Times.
Dobro poznati glas koji ih i danas informira pripada Mohamadu Agha Zakiju, koji za državnu televiziju radi više od 42 godine.
Prošli su tjedni prije nego što ih je netko posjetio na malom prozorčiću iza kojega se krije studio koji izgleda kao da je iz nekog drugog vremena. Samo četiri oglasa u 40 dana nisu ohrabrujući za novinare, unatoč tome što broj smrti nije u opadanju.
Na zidu redakcije, iza velikog stola, nalazi se stakleni zaslon s oko 300 fotografija poznanika, kolega... Neki su mrtvi, a mnogi su u inozemstvu, kaže Zaki - koji je počeo raditi na radiju kao 20-godišnji student književnosti.
Iako je već vidno ostario, ne odustaje od radio najava naciji.
A onda je došla revolucija...
"Ležao sam ovdje dolje", počeo je Zaki, opisujući događaj koji se odvio kasno u noći 1979. godine.
Došao je službenik stranke i uputio ga da stane iza mikrofona. "Objavite da je 'drugi krug demokratske nacionalne revolucije naroda uspio'", rekao je u eteru, prisjeća se.
Bio je ovdje kada su gerilske frakcije došle na vlast nakon raspada sovjetske vlade i odmah se počele boriti jedna protiv druge. Nekoliko dana, čak 20 minobacačkih granata sletjelo je u blizini stanice. Jedne večeri, jedna frakcija ga je odvukla iz studija radia i stavila ga ispred TV kamera kako bi čitao vijesti u 8 sati. Mirna vremena nisu se više vratila.
No sada 68-godišnjak napominje važnost radija i činjenicu kako je onaj tko je imao radio imao i mogućnost slanja vijesti i svojevrsnu moć. On je ubrzo postao glavni način na koji su se javljale osmrtnice. Prva stvar koju bi obitelj napravila nakon smrti člana obitelje je sastavljanje osmrtnice koju bi onda ostavili na malenom prozorčiću radio stanice.
Format je bio i ostao isti. Sadržavao je popis svih muških rođaka, od najbližeg do najdaljeg, kao i najavu s imenom mrtve osobe te vrijeme i mjesto pokopa. No ako je preminula bila žena, ona nije bila dostojna toga da se objavi njezino ime – uvijek je bila supruga od toga i tako, majka od toga i toga.
Oglasi su također bili pokazatelj statusa – što je vaša objava duža, to je veća, jača vaša obitelj. Jedan oglas je imao 125 imena samo među rođacima, kazao je jedan od zaposlenika radija.
Smrt pred vratima
Svaka faza sukoba u Afganistanu je imala svoj prevladavajući uzrok smrti. U novije vrijeme, to su bili samoubilački bombaški napadi. Starost je bila uzrok samo s vremena na vrijeme.
No bez obzira na to, format je ostajao običan te su oni iza prozora to znali.
"Noću, ako smo čuli u vijestima da je u ovom dijelu Kabula došlo do samoubilačkog bombaškog napada, došli bismo ranije sljedećeg jutra znajući da će oglasi sigurno doći", rekao je Aziz, koji isto tako radi na radiju.
Bilo je doba kada je emitiranje "Smrtne Reklame" dugačko zbog brojnih žrtava te je prijenos uživo morao biti neprekinut. Nakon što je posljednja smrt bila pročitana, ljudi su čuli zaključnu recitaciju kurske molitve – "Mi pripadamo Bogu, a njemu se vraćamo".
Sada, kao da sve to nestaje. Smrti su ostale, no mediji se mijenjaju.
Jedan udarac bio je dolazak Facebooka i drugih društvenih medija, gdje se obavijesti lako šire besplatno. Drugi je bio peterostruki porast cijene oglasa po riječi. Cijena je sada oko 6,50 dolara za svakih 100 riječi.
Posljednji udarac, došao je ove godine. Zbog ograničavanje kretanja i velika okupljanja za vrijeme pandemije koronavirusa, broj umrlih raste, ali kako kaže voditelj bez časti radijske objave.
Režim na radio televiziji Afganistan danas se mijenja. Mladi redatelj, doveden iz BBC-a, pokušava ga uvući u moderna vremena. On je zauzet poboljšanjem kvalitete s televizijske strane, prekvalifikacijom novinara te pokušava uvesti staru instituciju u novu eru bespilotnih kamera i gladak mobilni sadržaj.
Zaki je s druge strane spreman za mirovinu, zarobljen pomalo u nekim starim, zaboravljenim vremenima.
"Ljudi radio slušaju. U ruralnim područjima, planinama, u selima... Pa to je jezik nacije", zaključio je.
