Pođemo li od pukih osobnih podataka, već nailazimo na jednu u nizu kontroverzi: ni datum njegovog rođenja nije bio pouzdan. Imao ih je nekoliko. Kao predratni ilegalac i istaknuti član Kominterne, mijenjao je identitete kao potkošulje, a s njima i osobne isprave. Iako je, službeno, rođen 7. svibnja, njegov rođendan slavljen je kolektivno i svenarodno na današnji dan - 25. svibnja.
Štafeta mladosti za kult ličnosti
Mjesec u kojem je 'dvaput' rođen, svibanj, slovio je za najljepši u godini, kao 'mjesec mladosti' pa je i njegov novokomponirani rođendan prozvan - rekli bi danas, u marketinške svrhe - Danom mladosti.
Odmah po svršetku Drugog svjetskog rata i Narodnooslobodilačke borbe u Jugoslaviji, domislilo se da bi za cementiranje kulta ličnosti Josipa Broza valjalo organizirati proslavu njegovog rođendana kao svenarodni praznik. Tako i bi.
Usto je nekom omladincu palo na pamet da se Titu za rođendan kroz cijelu Jugoslaviju pronosi posebno oblikovana štafeta koaj bi mu 25. svibnja bila uručena kao zavjetni dar omladine i svih građana. Prva takva štafeta Titu je bila uručena u Zagrebu, a zatim ispred Bijelog dvora, njegove beogradske rezidencije.
Prvu štafetu Titu uručio je - Miko Tripalo
No, 1957. godine sam Tito je predložio da mu štafetu uruče na velikoj stadionskoj paradi, tzv. sletu. za mjesto događaja izabran je stadion JNA u Beogradu. Otad pa sve do 1979. godine šetafeta bi, nakon što su je njezini nositelji trčeći pronijeli tisućama kilometara uzduž i poprijeko Jugoslavije, bila uručena na spomenutom stadionu.
Te 1957. godine prvi koji ju je uručio Titu bio je Miko Tripalo, tada predsjednik Centralnog komiteta Narodne omladine Jugoslavije, a desetak godina kasnije jedan od predvodnika Hrvatskog proljeća koji je pao u Titovu nemilost skupa s ostalim ovdašnjim 'proljećarima'.
Među odabranim nositeljima štafete koje je dopala čast da je osobno uruče Titu većinom su bili anonimni radnici, učenici i studenti. Najpoznatiji je svakako bio slovenski gimnastičar i proslavljeni olimpijac Miroslav Cerar. On je štafetu Titu uručio 1965. godine.
Tito umro, štafeta 'poživjela' još 8 godina
Štafeta bi svake godine kretala na put iz drugog mjesta i iz druge jugoslavenske republike, a nosili bi je najuzorniji pioniri i omladinci. Višetjedni put štafete bio je medijski popraćen u udarnim terminima. Samom uručenju prethodio je impozantni slet u kojem bi sudjelovale stotine pionira, omladinaca i vojnika.
Posljednji puta Tito je osobno primio štafetu 1979. godine. Iduće 1980. umro je 4. svibnja, a u trenutku njegove smrti štafeta se nalazila u Hrvatskoj. Njezino putovanje je prekinuto i kasnije je položena na odar tijekom pogrebne ceremonije.
Titova smrt nije, međutim, značila kraj štafete kao takve, a ni proslave Dana mladosti. Fenomen je trajao sve do 1988. godine, da bi se iduće shvatilo kako u već fatalno podijeljenoj zemlji na rubu građansnkog rata više gotovo nikome nije stalo ni do štafete ni do sleta na Stadionu JNA.
Slovenci 'podvalili' nacistički plakat
Priča o štafeti sadrži i jedan poprilično velik skandal. Naime, 1987. godine po cikličkom je ključu red na izradu štafete i pripadajućeg plakata došao na Sloveniju gdje su tada već nabujale građanske i deokratske inicijative i pokreti.
Izrada plakata povjerena je Novom kolektivizmu, dizajnerskoj sekciji u sklopu umjetničkog pokreta Neue Slowenische Kunst (NSK) čiji je najčuveniji izdanak bila glazbena skupina Laibach koja je tadašnji režim otvoreno provocirala upotrebom nacističke (u biti totalitarističke) simbolike i ikonografije.
Nove kolektivizam izradio je plakat za koji se ubrzo utvrdilo da je izravni citat nacističkog plakata "Treći Reich" njemačkog slikara Richarda Kleina. Plakat je smjesta povučen, ali odjeci ove promišljene provokacije još su se dugo čuli.
Nagovještaj krvoprolića koji je uslijedio
Znakovita je bila i štafeta koju su te godine izradili Slovenci. Osim što je bila teža od svih dotadašnjih i time nezgodnija za nošenje, bila je izrađena od pleksiglasa u kojem je bilo osam kapi krvi.
Prema interpretacijama, one nisu samo simbolizirale šest republika i dvije autonomne pokrajine već i bile nagovještaj skorog krvoprolića na prostoru raspadajuće države.
