Profesorica, spisateljica i majka u sretnoj obitelji sa psom, napisala je pod pseudonimom Lynn Beisner za organizaciju Role/Reboot potresan članak o svojoj neuobičajenoj želji - da ju je majka pobacila. Organizacija se bori za ravnopravnost spolova i ljudska prava, a članak u cijelosti prenosimo s Guardiana:
'Da je po mome, ti bi sad bila mrtva'
Ako me išta može razljutiti kod aktivista koji se protive pravu izbora kad je riječ o abortusu, to je kada paradiraju s posterima djece: muškaraca, žena i djece koji su bili "meta abortusa". Govore nam kako "ovi ljudi ne bi bili živi da su njihove majke donijele drugačiju odluku".
U posljednjih par mjeseci pročitala sam dvije priče o oslobođenju od abortusa koje su bile posebno uvredljive. Prvu priču je propagirala Rebecca Kiessling, dijete s postera s porukom da ne treba biti iznimki za abortus ni u slučaju silovanja ili incesta. Na svojoj web stranici Kiessling navodi kako svaki put kada netko kaže da bi abortus trebao biti dozvoljen, barem u slučaju silovanja ili incesta, ona to doživljava kao da joj je rečeno: "Da je po mome, ti bi sad bila mrtva". Nastavlja sa: "Apsolutno bih bila abortirana da je to bilo legalno u Michiganu u vrijeme kad sam bila nerođeno dijete i mogu vam reći da me boli kada netko kaže da bi abortus trebao biti legalan".
Traume iz majčine utrobe
Druga priča je prezentirana ovoga tjedna na Projektu dobrih ljudi. U članku s naslovom "Oslobođen od abortusa: liječenje zaboravljenog sjećanja", Gordon Dalbey priča vrlo nevjerojatnu priču o majčinoj odluci da ga abortira i o njezinoj promjeni mišljenja. Ja smatram da je ova priča vrlo nevjerojatna jer tip abortusa o kojemu on priča bio dostupan tek 50 godina nakon događanja s njegovom majkom. Međutim, Dalbey tvrdi da je on povratio sjećanje na svoje "oslobođenje" od pobačaja i tvrdi da se to dogodilo zato što je on, dok je bio fetus, zavapio Bogu. Tvrdi i da mu je ovo njegovo iskustvo blisko abortusu uzrokovalo psihološke patnje tijekom života. Otkad mu se sjećanje povratilo, on proživljava traume poznate pod nazivom 'krivnja preživjelog' zato što je bio spašen, a toliki su drugi fetusi bili pobačeni. Dok je objašnjavao kako se pomirio s ovom krivnjom, citirao je Židova koji je preživio holokaust i koji kaže da je svrha preživljavanja svjedočenje o iskustvu.
Ono što posebno ljuti kod ovakvih priča je što se svode na emotivnu ucjenu. Kao čitatelji ili slušatelji, mi smo gotovo prisiljeni na frazu iz "Divnog života" koju koriste oni što se protive izboru: "Oh, tako mi je drago što si se rodio!"
Uskoro bi mogli biti prisiljeni reći: "Da, naravno, svakoj nakupini stanica u blastocistu treba dozvoliti da se razvije u ljudsko biće".
Božansko ili moralno prosvjetljenje
Priče poput Dalbeyjeve su vjerojatno efektne jer prate isti model. Prvo imamo ženu koja je suočena s neplaniranom trudnoćom koja predstavlja ozbiljan problem. U Dalbeyjevom primjeru, njegova obitelj pati zbog krajnjeg siromaštva, a u slučaju Kiessling, njena majka se suočava s posljedicama silovanja. Priča se mijenja tako da majka proživljava božansko ili moralno prosvjetljenje i saznaje da mora iznijeti trudnoću do kraja.
Priča nas ostavlja u zrelom hvaljenju hrabrosti njihovih majki i ona postaje svjedočanstvom da su njihovi životi spašeni zbog neke više svrhe. Ali priča se nastavlja i tezom kako je samo majčino razmišljanje o abortusu zapravo nešto što je zastrašujuće za tu osobu. Poruka ove priče je jasna: razmatranje abortusa je kao razmatranje genocida.
Miješanje izraza depresije i racionalnog argumenta
I evo zašto je tako efektna: ljudi polude kada im govorite potpuno suprotnu priču. Ja uspijevam proizvesti nelagodu čak i kod mojih najgorljivijih prijatelja i kolega koji su zagovornici prava izbora samim objašnjenjem zašto me moja majka trebala abortirati. Oni nekako miješaju dobro promišljen racionalan stav da je "najbolji izbor za moju majku i mene bio abortus" s ozloglašenim izrazom depresije i tjeskobe, "voljela bih da se nikad nisam rodila". Ove dvije stvari se jako razlikuju i tu moramo povući jasnu liniju razgraničenja.
Narativ križara protivnika prava na izbor svodi se na pričanje jakih, potresnih priča s, u najboljem slučaju, sretnim završetkom. U njima žena koja naposljetku rodi postaje heroina, a iz narativnih razloga priča prikriva njezinu materijalnu propast. Ne možemo polemizirati s herojskim bajkama punim pokajanja i sretnih završetaka korištenjem hladnih statistika. Ako želimo zadržati svoja reproduktivna prava, moramo biti spremni ispričati vlastitu priču i biti voljni i sposobni reći: "Volim svoj život, ali voljela bih da me majka abortirala".
Od čega bi abortus spasio moju majku
Abortus bi apsolutno bio bolji za moju majku. Abortus bi joj stvorio veću vjerojatnost za završi srednju školu i stekne visoko obrazovanje. Na fakultetu krajem šezdesetih bi vrlo vjerojatno upoznala feminizam ili psihologiju ili nešto što bi joj pomoglo prevladati traume iz djetinjstva i pomoglo bi joj u pronalaženju boljih partnera. Bila bi spremnija za vrijeme kad bi imala djecu. Ako ništa drugo, abortus bi je spasio od propadanja u siromaštvo. Vjerojatno bi ostala u istoj socioekonomskoj sferi kao što su joj bili roditelji, djedovi i bake, koji su bili profesori. Voljela bih da me abortirala zato što je volim i zato što želim ono što je najbolje za nju.
Čak i da fetus pati...
Abortus bi bio bolja opcija za mene. Ako vjerujete u ono što govore znanstvenici što se bave reprodukcijom, ja sam tada bila samo nakupina stanica, i u tom slučaju ništa ne bi bilo izgubljeno. Nisam mogla iskusiti nikakvu svijest ili bol. Ali čak i ako odbacujete znanost i vjerujete da sam imala svijest i da sam mogla iskusiti bol u prvih šest tjedana trudnoće svoje majke, radije bih izabrala kratku bol ili strah od pobačaja, nego desetljeća patnje koju sam iskusila.
Abortus bi bio najbolji za mene zato što nema načina da bi me moja majka, gladna ljubavi i zbunjena traumama, mogla ikada dati na usvajanje. Za nju je postojao abortus i odgajanje mene vlastitim snagama, a ona nije bila u stanju da odgoji dijete. Patila je zbog traumatske ozljede mozga, svjedočila je i iskusila teško obiteljsko nasilje i dok je bila u osnovnoj školi, silovao ju je stranac, a majka joj je počinila samoubojstvo. Bila je užasno depresivna i suicidalna, nije imala nikakvu podršku sustava, prolazila je iskustvo neplanirane trudnoće koja je bila rezultatom seksa pod prisilom i bila je tako mlada da joj je mozak još bio nerazvijen.
Predvidiv scenarij patnje i bijede
S takvom konstelacijom faktora, postojala je velika statistička vjerojatnost da će moja majka postati roditelj koji zlostavlja, da ćemo provesti život u siromaštvu koje drobi čovjeka i da ćemo obje biti jako ranjive kada su u pitanju predatorske organizacije i muškarci. I to je točno ono što se dogodilo. Zlostavljala me, zločinački i često me tukla. Živjele smo u siromaštvu koje lomi kosti i naša mala obitelj je bila magnet za predatorske muškarce i organizacije. Majka je pronašla minimum podrške u maloj crkvi i stupila je u vezu sa svećenikom koji je bio neporecivo šizofren, narcisoidan i - sadist. Zlostavljanje koje sam preživjela bilo je kombinirano s uskraćivanjem. Prije 14. godine nisam ni jednom prespavala kod prijateljice, nije mi bilo dopušteno razgovarati s prijateljima preko telefona, nisam ni jednom jela u restoranu, gledala televizijsku emisiju, slušala radio, pročitala nekršćansku knjigu, nisam čak nosila ni traperice.
Koliko smo posebni i nezamjenjivi?
Kada bi ovo bila priča koja se protivi pravu na izbor, na ovom bi vam dijelu ispričala kako sam protivno svim šansama protiv mene preživjela i kako moj život sada ima posebno značenje. Tražila bih vas da mi potvrdite, naravno, da ste i vi sretni što sam se ja rodila i da bi svijet bio mračnije i siromašnije mjesto bez mene.
Istina je da sam se u zadnjih 12 godina izdigla iznad okolnosti svoga rođenja i da sam izgradila život koji istinski volim. Ali nitko ne bi smio imati takvu herkulijansku borbu za najobičniju normalnost. Čak i svjesna sreće i uspjeha u kojima danas uživam, kada bih mogla vratiti vrijeme i odlučiti umjesto svoje majke, odlučila bih ze za abortus.
Neto gubitak za svijet
Svijet ne bi bio mračnije i siromašnije mjesto bez mene. Zapravo, s obzirom na doprinose svijetu, ja sam neto gubitak. Sve što sam napravila - uključujući roditeljstvo, poučavanje, istraživanje i pružanje ljubavi svome partneru - mogao je napraviti netko drugi, ako ne i bolje od mene. Svaki pozitivan doprinos koji sam dala je potpuno malen u usporedbi s troškovima koje je društvo imalo da bi mi pomoglo nadići nedostatke i povrede mog djetinjstva ne bih li ja postala funkcionalan član društva koji doprinosi svojim radom.
Nije lako reći: "Voljela bih da me majka abortirala". Nastoji nas se uvjeriti da je abortus djelo žene iz kukavičluka, sebičnosti ili ugode. Ali za mnoge žene, poput moje majke, abortus predstavlja neugodan čin hrabrosti i nesebičnosti. I ja sam tužna zbog nas obje što ona nije pronašla tu hrabrost i nesebičnost. Sada je moj stav takav da, kad sam već ovdje, moram učiniti sve što mogu da bih učinila svijet boljim mjestom, da olakšam patnje drugima i da iskusim ljubav i život u svoj njegovoj punini.