Kada su prošle nedjelje porasle napetosti između Kosova i Srbije, strah od ozbiljnog nasilja potaknuo je snažan odgovor mirovne misije pod vodstvom NATO-a u glavnom gradu Kosova, Prištini, piše Foreign Policy u svojoj analizi pod naslovom "Srbija se opet igra sa šibicama".
"Misija KFOR-a predvođena NATO-om budno prati i spremna je intervenirati ako bude ugrožena stabilnost", stajalo je u žurno objavljenom priopćenju.
U srži problema je spor između dviju zemalja oko recipročnih mjera koje je Kosovo najavilo u vezi s registarskim tablicama i osobnim iskaznicama, poteza koje Srbija i etnički Srbi koji žive na Kosovu smatraju provokacijom jer ne priznaju suverenitet Kosova.
Vučić kao Putin, a Kurti kao Zelenskij
Nije dugo trebalo srpskom predsjedniku Aleksandru Vučiću da ispali svoje standardne retoričke paljbe po kosovskim čelnicima.
"Molit ćemo za mir i tražiti mir, ali neće biti predaje i Srbija će pobijediti", rekao je na konferenciji za novinare.
Situacija se smirila početkom tjedna nakon intervencije američkog veleposlanika na Kosovu Jeffa Hoveniera, koji je uspješno lobirao da Priština odgodi mjere za 30 dana kako bi se izgladili svi nesporazumi. Ali incident je izazvao uzbunu u zapadnim prijestolnicama, koje su osjetljive na svaku prijetnju regionalnog nasilja nakon ruske invazije na Ukrajinu. (Srbija je ušla u rat s kosovskim separatistima 1998., sukob koji je potaknuo intervenciju NATO-a i konačno stvaranje mlade države Kosovo.)
Oštar Vučićev govor također je ponovno skrenuo pozornost na čudan stav Srbije o ratu u Ukrajini. U svom obraćanju u nedjelju, srbijanski čelnik optužio je Kosovo da koristi teško stanje Ukrajine kako bi zadovoljilo vlastite interese, uspoređujući sebe s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, a kosovskog čelnika s ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim.
“Veliki Putin naredio je malom Putinu, pa će novi Zelenski u liku Albina Kurtija spasiti nekoga i boriti se protiv velikosrpske hegemonije”, rekao je Vučić.
Prošle nedjelje opet je eskalirala napetost između Srbije i Kosova
Nejasan stav Beograda o ratu u Ukrajini
Otkako je počela Putinova invazija, Vučić je gazio tanku liniju između podrške Zapadu u osudi vojne agresije Moskve u Ukrajini i osiguravanja da odnosi Srbije s Kremljom ne pretrpe nepovratan udarac. Srbija i Bjelorusija jedine su dvije europske zemlje koje nisu uvele sankcije Rusiji (iako je Mađarska dala sve od sebe da spriječi bilo kakav odgovor Europske unije na sukob). Osim toga, Beograd je udvostručio broj izravnih letova za Rusiju unatoč zabrani letova ruskih zrakoplova od strane EU. Izazivajući ljutnju zapadnih čelnika, Vučić je u svibnju potpisao još jedan trogodišnji sporazum o isporuci ruskog plina, sklopivši ga prek telefina, izravno s Putinom. S druge strane, Beograd je naglasio da Srbija podržava suverenitet Ukrajine.
Vučić, poput Viktora Orbana, tvrdi da je čelnik male zemlje i da mora zadovoljiti potrebe srpskog naroda, uključujući nastavak oslanjanja na Rusiju za prijeko potrebne energente.
"Moramo preživjeti i moramo se ponašati racionalno", rekao je.
'Srbija igra iznad svojih mogućnosti'
Ali dijelom je stav Srbije ukorijenjen u povijesti. Prije Prvog svjetskog rata Srbija je bila toliko u orbiti Moskve da je postala izravan uzrok rata između Ruskog, Austro-Ugarskog i Njemačkog carstva. Tijekom Hladnog rata, Jugoslavija kojom je dominirala Srbija igrala je golemu geopolitičku ulogu - onu koja je nestala zajedno s Jugoslavijom početkom 1990-ih. Ali sjećanja nisu.
"Jugoslavija, čiji je Srbija bila najveći dio, igrala je iznad svojih mogućnosti tijekom Hladnog rata”, kaže Ivan Vejvoda iz bečkog Instituta za napredne studije.
"Kasnih 1950-ih i ranih 1960-ih, jugoslavenska vlada suosnivala je Pokret nesvrstanih, treći glas između Zapada i Istoka. Zatim premotajte unaprijed do raspada Jugoslavije — neke su zemlje još uvijek mislile da su donekle moćne. U određenom smislu, Srbija ima sindrom nedostatka ekstremiteta kada je u pitanju sposobnost balansiranja između Istoka i Zapada", dodaje Vejvoda.
Srbija kaže da još uvijek čeka članstvo u EU, sa statusom kandidatkinje od 2009. godine. Ali Beograd gledajući na zapad, jug i istok posvuda vidi zamke. EU želi da Srbija prizna državnost Kosova, što je tabu u Beogradu. Kada je njemački kancelar Olaf Scholz u lipnju posjetio Srbiju, Vučić ga je ismijavao zbog komentara o tome da bi Srbija trebala priznati Kosovo. “Ne odgovaramo na pritiske”, rekao je srbijanski predsjednik u žestokoj raspravi.
Članstvo u EU kao 'prisilni brak'
Rusija bi joj trebala biti jamac tomu s vetom na neovisnost Kosova u Vijeću sigurnosti UN-a, ali i tu Beograd nalazi razloga za zabrinutost. Pitanje Kosova dovelo je Srbe u vrtlog čim je prva ruska bomba proljetos pala na ukrajinsko tlo. Na sastanku s glavnim tajnikom UN-a Antoniom Guterresom u travnju, Putin je usporedio rusko polaganje prava na ukrajinski poluotok Krim (koji je nezakonito anektirala 2014.) s potezima Kosovara za neovisnošću.
"Jedina razlika između ta dva slučaja bila je u tome što je na Kosovu ovu odluku o suverenitetu usvojio parlament, dok su Krim i Sevastopolj to donijeli na regionalnom referendumu", rekao je Putin .
Iako je ruski veleposlanik u Srbiji kasnije ublažavao tu izjavu rekavši da se stajalište Moskve o Kosovu nije promijenilo, to je uzdrmalo srbijanske medije pod kontrolom države, koji su Putinove komentare nazvali zabadanjem noža u leđa. Sada se čini da su odnosi ponovno normalizirani. Moskva je u nedjelju zauzela tvrd stav prema tenzijama u regiji pozivajući Prištinu "da prestane s provokacijama i poštuje prava Srba na Kosovu".
Aktualni čelnici Rusije i Srbije dijele ne samo povijesnu srodnost, već i viziju državnosti koja promiče snažne nacionalističke tendencije, kaže Aleksandra Tomanić, izvršna direktorica Europskog fonda za Balkan.
"Srbija nije samo produžena ruka Rusije. Stvar je u tome da Srbija i Rusija imaju isti svjetonazor. Za sadašnju vladu ulazak Srbije u EU je nešto poput prisilnog braka, a pozivi na uvođenje sankcija Rusiji i međusobno priznanje s Kosovom nisu dobro primljeni", kazala je Tomanić.
Kina vreba iz pozadine
Svo to vrijeme Kina vreba iz pozadine. Srbija je najveći primatelj kineskih ulaganja na Zapadnom Balkanu, s približno 61 aktivnim projektom. Očekuje se da će "čelično prijateljstvo" dviju zemalja uroditi sporazumom o slobodnoj trgovini prije kraja ove godine, što bi Srbiju učinilo trećom europskom državom, uz Švicarsku i Island, koja je osigurala takav sporazum s Kinom. Budući da je Beograd pod pritiskom EU-a da se pridržava sankcija i Rusije da joj drži otvorena vrata, Peking postaje još važniji.
"Posljednjih nekoliko godina Kina je Srbiji postala dominantan partner izvan zapadnog svijeta. Zaista je zamijenila Rusiju kao vodiećeg partnera na istoku", kaže Vuk Vuksanović iz Beogradskog centra za sigurnosnu politiku.
"Srbija ne želi držati sva jaja u istoj košari, tako da je sve ovo taktičko manevriranje, a Kina je dio te jednadžbe, pogotovo stoga jer ne priznaje Kosovo", dodaje.
Nedjeljni alarm bio je podsjetnik Bruxellesu da srpsko priznanje Kosova ostaje daleka perspektiva i da crna ruka Rusije u regiji nije nestala. Također naglašava efekte valovitosti ruske agresije jer razdvaja neposlušne države EU-a i one koje bi se pridružile njihovim redovima iz Bruxelleskog konsenzusa. Ali dok Vučić pokušava hodati po diplomatskoj žici, valja znati da se ponekad, ma koliko štap za ravnotežu bio, događaju padovi.
