"Zovu me neustrašivi Felix. No ja i Vi znamo da neustrašivi Felix ne postoji. Možda se činim kao cool tip, ali prije svega sam trebao pobijediti u teškoj psiohološkoj bitci. To je bilo teže nego iskoračiti u svemir", započeo je Baumgartner priznanjem novinaru. Problem je bio u svemirskom odijelu.
Naime, kako objašnjava Baumgartner u intervjuu, mrzio je i plašio se svog svemirskog odijela. "Počeo sam se baviti skydivingom jer sam volio ideju slobode. Ali svemirsko odjelo te zarobi, a ljudi su mu svaki dan dodavali nove terete. Rekli bi: 'OK, sad trebamo boce s kisikom', a za par tjedana bi rekli: 'Trebaš torbu na prsima'. Ta je torba postajala sve veća i veća, a samo odijelo je već bilo dvaput teže od mene. Skydiving sada nije zabava. To je zastrašujuće. Sjećam se svog prvog skoka s tim odijelom. Stajao sam na izlazu na 9.100 metara, i osjećao sam se kao da mi je to prvi skok ikad. Vratio mi se strah star 25 godina. Nikad se nisam dobro osjećao u tom odijelu jer mi nikad nije postalo kao druga koža".
"Obično kad skačem, čak i zimi, nosim jako tanke rukavice. Želim biti fleksibilan, moći brzo reagirati. Ali svemirsko odijelo te usporava. Imaš velike rukavice i ne možeš baš micati glavom. Prirodno je, da kad otvaraš padobran, pogledaš prema gore. U svemirskom odijelu to ne možeš. Zato sad imam dva ogledala na svojim rukavicama. Tako otvoriš padobran pa pogledaš dole na zrcala da vidiš je li se napuhao. Svaka vještina koju sam razvio tijekom godina postala je prilično nepotrebna čim sam obukao to odijelo. A nakon 25 godina profesionalnog skakanja, osjećaš da te to umara ali i izlaže", otkrio je Austrijanac.
"Osjećao sam se anksiozno samo ako bih bio u odijelu više od jednog sata. Možeš nekako proći kroz taj sat, ali ako je trebalo proći pet sati, to nisam mogao. Tako da je to bio problem koji sam morao riješiti", priznao je Baumgartner, koji je zbog toga potražio pomoć dva psihijatra.
"To je bilo prvi put da sam trebao takvu pomoć. To mi je u početku bilo tako sramotno. Pitali bi me: 'Kako biste to što se dogodilo opisali svom sinu?'. A ja nemam sina. Pa mi se nije dalo razgovarati s imaginarnim sinom. No, istodobno sam mislio: 'Ako me ovo riješi anksioznosti, razgovarat ću s mojim nevidljivim sinom'... Uzrujavao me i miris odijela, miris gume... Ali moja anksioznost bi počela dan prije (oblačenja odijela, op.a.). Ne bih dobro spavao, pa bi se sutradan vozili do Lancastera (gdje je bila kapsula). I znaš da te odijelo čeka. Psihijatar je to nazvao 'tijekom negativnih misli'. Uvijek sam bio u tom 'mračnom vlaku'. Rekao mi je da mislim pozitivno. Lako reći, teško učiniti. Ali uspio sam, i počeo se osjećati jakim", kazao je Baumgartner. No, uslijedili su i novi problemi.
Naime, zbog klaustrofobije i anksioznosti koja ga je mučila, njegov je tim počeo sumnjati da može izvesti skok, što mu je, priznao je Baumgartner, bilo najteže. "Klaustrofobija je bila jedina slabost koju sam imao. To nije bila moja greška, to je bilo u mojoj glavi. Ali pomislio sam, spreman sam učiniti štogod treba da dobijem natrag svoj tim. Nakon pet dana je upalilo. Dva tjedna kasnije, znao sam da su svi pozitivni i da sam spreman", kazao je Baumgartner.
Što se samog skoka tiče, problema je bilo s vizirom, koji bi se zamaglio kad bi Baumgartner izdahnuo. Zato je provjeravanje opreme malo potrajalo, a zato je imao i manje vremena za skok kad je izašao iz kapsule i počeo padati i vrtiti se oko svoje osi. "Dok sam se vrtio, mislio sam: 'Da li da stisnem dugme i otvorim padobran i zaustavim vrtnju? Ali to bi značilo da neću pasti brže od brzine zvuka. Morao sam ostati cool, a to je ono na čemu radim zadnjih 25 godina - da budem fokusiran i da ne paničarim. Moj najveći strah nije bio da ću umrijeti, već da neću prestići brzinu zvuka", otkrio je.
Na pitanje o najljepšim trenucima skoka, Baumgartner dugo razmišlja, primjećuje novinar Guardiana. 'Bilo je nekoliko dobrih trenutaka. Jedan je bio kad sam stajao s nogama van kapsule, trenutak prije nego ću zakoračiti na platformu. Na tome smo radili pet godina. Čim sam stao tamo, oslobođen svih kabela, znao sam da će se to dogoditi. To je bilo veliko olakšanje i zaista jedinstven, nevjerojatan trenutak. Tu je bio i trenutak kad se padobran otvorio i znaš da je gotovo - još sam živ. Mike Todd je bio posljednja osoba koju sam vidio prije nego sam otišao gore. Kazao je: 'OK, vidimo se na tlu, frende'. Ali vidjelo se da nije 100 posto siguran u to. Nisam ni ja bio siguran. Pripremaš se za najgore, a nadaš se najboljem. I onda, tri sata kasnije, Mike je bio prvi kojeg sam vidio kad je sve završilo", ispričao je ovaj 43-godišnjak.
Baumgartner je otkrio i kako je njegova majka Ava sve hrabro podnijela, iako je pokopala sestru samo tjedan dana prije njegovog skoka. Također, otkrio je i kako ga idućeg tjedna čeka ročište zbog udaranja vozača kamiona 2010. godine.
Potvrdio je da sad planira postati vozač spasilačkog helikoptera, te da se više neće vraćati ovakvim skokovima. "Mnogi me klinci sad smatraju neustrašivim Felixom - ali ja se nadam da mogu učiniti da strah bude cool. Neka svi znaju da se Felix plaši, tako da mogu riješiti svoje strahove. Ja sam uspio - prvo sam odijelo smatrao hendikepom. Hendikepirani ljudi moraju naći način da žive sa svojim hendikepom. Odijelo je bilo moj najveći neprijatelj, ali je postalo moj prijatelj - jer što više se penješ, više trebaš to odijelo. To ti je jedini način da preživiš. Naučio sam voljeti to odijelo tamo gore. A to je još bolje od probijanja brzine zvuka", zaključio je Baumgartner.