Krvavi napad u Berlinu i posljednji, masakr u poznatom istanbulskom noćnom klubu ponovno je postavio isto pitanje - št mlade ljude navodi da kreću u takve (često i samoubilačke) pohode i koja im je zajednička karakteristika, analizira Glas Slavonije.
Neposredni izvršitelj terorističkog napada u Berlinu Anis Amri (24) rođen je u gradu Oueslatiji, u jednoj od najsiromašnijih regija Tunisa. Policija ga je tijekom rane mladosti dobro upoznala zahvaljujući krađama kamiona i konzumaciji droge. Nakon promjena koje su se događale 2011. u sjevernoj Africi, Anis Amri, suočen s mogućnošću da provede pet godina u zatvoru zbog krađe kamiona, ilegalno se ukrcao u jedan od brodova koji prevoze izbjeglice preko Mediterana i domogao se talijanske Lampeduse.
Poznat po kriminalu
Na vrijeme se riješio dokumenata te se prijavio kao maloljetni izbjeglica, nakon čega je poslan u školu u Cataniu, a tamo ga se dobro sjećaju - po sitnim krađama i fizičkom nasilju kojem je bio sklon. Različiti izvori navode kako je njegova radikalizacija započela, na Lampedusi, gdje je zbog konstantne sklonosti nasilju promijenio čak šest različitih kampova. U Njemačku je otišao u lipnju 2015., gdje se prijavio kao politički progonjenik iz Egipta. Zahtjev za azil mu je odbijen jer nije mogao dokazati da je Egipćanin. Tunis mu je, ipak, nakon mnogo birokratskih zavrzlama izdao privremene dokumente koji su stigli u Njemačku dva dana nakon napada u Berlinu.
Anis Amri bio je mlad, agresivan i neobrazovan delinkvent koji je u probleme sa zakonom i prije punoljetstva.
No, zanimljivo je pitanje pod kapom ove teme i što je točno nagnalo Mevluta Merta Altintasa da ustrijeli ruskog veleposlanika u Ankari prije nekoliko tjedana? Radi se o mladiću rođenom 1994. godine u Aydinu te diplomcu policijske akademije u Izmiru. Ne zna se je li se radi o 'usamljenom stijelcu' ili tek o dijelu neke terorističke grupe. Za atetnat još nitko nije preuzeo odgovornost. Radikalizacija kod mladog policijaca mogla se dogoditi neovisno od indoktrinacije. Ili baš uprkos njoj s obzirom da je riječ o osobi koja je prošla policijsku naobrazbu i odlučila se na atentat ruskog dužnosnika.
Grupa koja je izvela masakr u Parizu u studenom 2015. sasvim je drugačijeg profila. Radi se također o mlađim osobama, u dvadesetim godinama, rođenim i odraslim na Zapadu.
Jedan od napadača u Parizu, Salah Abdeslam (26), rođen je u Bruxellesu uhićen je nakon gotovo šest mjeseci nakon terorističkog napada. Njegov je dosje debeo - sitni prijestupi, pljačke, posjedovanje droge... Radi se o sitnom kriminalcu koji nikako nije uspijevao zadržati posao. Radno mjesto tehničara u briselskom javnom prijevozu izgubio je zbog nedolaska na posao.
Njegov brat, 31-godišnji Brahim Abdeslam, poginuo je tijekom izvođenja napada u Parizu kada je aktivirao eksplozivni pojas. Također je imao dosje u belgijskoj policiji još iz 2010. godine.
Briselska četvrt Molenbeek - rasadnik terorista
Brahim je putovao i u Tursku sa željom da se u Siriji pridruži islamistima, ali su ga turske vlasti deportirale natrag u Belgiju. Uz Brahima Abdeslama veže se priča koja govori da nije u pitanju čovjek koji je lišen svake empatije. Naime, u listopadu 2014. godine spasio je petero djece iz zgrade koja je bila u plamenu.
I on, baš kao i mozak pariškog masakra Abdelhamid Abaaoud, odrasao je u briselskoj četvrti Molenbeek, koja se smatra rasadnikom džihadista. Svi su imali policijske dosjee i bili poznati kao ljudi skloni porocima - cigaretama, alkoholu i drogi. Jedno su vrijeme vodili posao u kafiću koji je bio zatvoren zbog uživanja marihuane.
Jedino što im je zajednička karakteristika jest generacijska bliskost, bilo da je riječ o osoba koje su došle kao izbjeglice ili odrasle u Europi, radi se o ljudima starim od 24 do 32 godine starosti. Obično imaju nagašenu crtu narcisoidnosti koju hrane selfijima i lajkovima.
Bombaš samoubojica je, prema tome, obično osoba koja nema što izgubiti, osoba terminalnom narcisoidnošću ili osoba progonjena prošlošću i željom za osvetom. Mnogi od njih su upravo ljudi na pragu tridesete koji u životu nisu ništa postigli, a većina njih nikada prije nije ni imala dugoročno čvrsta politička i vjerska uvjerenja, piše Glas Slavonije.
Dr. sc. Ksenija Butorac docentica je na Visokoj policijskoj školi Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske u radu “Psihološki i organizacijski pristupi samoubilačkom terorizmu” navodi kako su istraživanja pokazala da su za napade bombaša samoubojica potrebna tri glavna elementa - motivirani pojedinci, pristup organizacijama čiji je cilj stvoriti bombaše samoubojice te zajednica koja veliča počinitelje kao heroje i prihvaća njihova djela kao plemenita djela otpora.
Tri vrste bombaša
Neki su promatrači identificirali tri glavne vrste bombaša samoubojica: one koji djeluju iz vjerskih uvjerenja, one koji imaju potrebu za osvetom zbog smrti člana obitelji ili bliskih osoba vezano uz posljedice neprijateljskog djelovanja te one koje izrabljuje sama teroristička organizacija, nudeći manju financijsku nagradu ili pak priče o velebnom životu nakon smrti.
Neki autori navode da je zbog posljedičnih osjećaja beznađa, očaja, srama ili poniženja “jednako živjeti ili umrijeti” posebno u arapskoj kulturi koja puno značaja pridaje časti.
Drugi dio tvrdi kako napad bombaša samoubojice nije čin očaja, već borbe, a na to, tvrde, upozorava i analiza sadržaja oproštajnih poruka koje teroristi snimaju prije samoubilačke misije.
Neutaživa žeđ za megalomanskom važnošću
Napadi bombaša samoubojica tumače se kao način za postizanje samoosnaživanja, otkupljenja i časti za pojedince koji osjećaju nemoć, gaženje dostojanstva, odnosno poniženje, ali i razlozi poput kronično neutažive žeđi za megalomanskom važnošću, piše Glas Slavonije.
Upravo ovo posljednje razlikuje današnje teroriste. Dok su japanske kamikaze prije samoubojstva pisale oproštajna pisma obitelji, 70-ih godina prošlog stoljeća Naoružane proleterske ćelije zagovarale su podizanje oružane revolcije, Crvene brigade otimale industrijalce, a RAF pljačkao banke. Danas teroristi prvo objavljuju selfije prije terorističkih napada, što izgleda kao svojevrsna žudnja za pet minuta slave, makar i post mortem, zaključuje Glas Slavonije.
