Prkoseći Rusiji, SAD-u i Siriji na čelu s Bašarom al-Asadom, Recep Tayyip Erdogan napao je Kurde u Siriji. Početna invazija turskih snaga i njihovih saveznika iz Armije slobodne Sirije (FSA), kojemu su prethodili dani granatiranja i bombardiranja kurdske enklave, činila se privremenom i ograničenom. No Erdogan je ubrzo poslao preko granice i kopnenu vojsku. Kurdske Jedinice narodne zaštite (YPG), čijih je boraca u kurdskom uporištu Afrinu bilo oko 10.000, nisu odstupile ni pedalja. Ukopali su se i rekli da su spremni braniti domovinu Rojavu - legendarnu kurdsku domovinu.
Kada je izbio građanski rat u Siriji 2011., Erdogan je objeručke prihvatio plan Zapada za rušenjem Asada. Kada se pojavila Islamska država, Turska je tvrdila da im je rušenje kalifata postao prioritet, no mnogi nisu vjerovali. No od 2015., kada je puklo primirje s kurdskom PKK u Turskoj, Erdogan je postao opsjednut "terorističkom prijetnjom" koja dolazi iz Sirije i Iraka. Pritom nije mislio na zloglasni ISIS nego na Kurde, piše u uvodu svoje analize Tisdall.
Veliki zaokret nakon puča
Propali puč u Turskoj 2016., i izvanredno stanje koje je potom uveo, Erdogan je iskoristio za ušutkivanje svih političkih protivnika, prije svega prokurdskih strana, čiji su izabrani zastupnici još u zatvoru. Praktički je postigao dogovor s Rusima i Iranom, prihvaćajući njihov plan za Siriju, a zauzvrat oni su zažmirili na njegovu prvu veću intervenciju u Siriji 2016. godine.
Za Erdogana i turske nacionaliste, autonomni (ili, još gore, neovisni) kurdski entitet koji bi se protezao od sjevernog Iraka do turske regije Hatay na zapadu, prava je noćna mora, a ideja da se proširi i na dio kurskog etničkog teritorija na jugoistoku Turske - i više od toga. Sprječavanje takvog scenarija zasjenilo je sve ostale ciljeve i Erdogan je ponovo odlučio riskirati.
Erdogan bez podrške
Tisdall smatra kako je Erdoganov najveći problem, ako se izuzmu kurdski borci, to što ga ne podržava nitko od velikih igrača. Usprkos tome što je poslao delegate u Moskvu i tražio Putinovo dopuštenje za intervenciju, Rusija je izrazila veliko nezadovoljstvo invazijom. Rusija je povukla svoje kopnene snage iz Afrina kako bi izbjegli slučajne sukobe, no i dalje kontrolira zračni prostor iznad te kurdske enklave i mogu ga ponovo zatvoriti u bilo kojem trenutku. Asad je bijesan na Erdogana i jasno je zaprijetio kako će vojno uzvratiti, osobito ako Erdogan ostvari svoje prijetnje i nastavi prodirati na istok prema Manbidžu, drugom snažnom uporištu Kurda. A sirijske prijetnje nisu baš isprazne, s obzirom na to da iza njih stoji Iran, ističe Tisdall.
Tisdall smatra kako posebno treba istaknuti da bi Damask, Rusi i Iran radije sjever Sirije vidjeli u rukama Kurda nego pod kontrolom ISIS-a, sličnih salafističkih skupina ili pobunjenika koje guraju Turska i SAD. Rusija i Iran guraju svoj mirovni plan za Siriju, a Erdoganovo divljanje sve bi moglo ugroziti. Do sada se Turska mogla osloniti barem na SAD, no odnosi s Trumpovom administracijom prilično su se zaoštrili. Štoviše, piše Tisdall, upravo je američki potez natjerao Erdogana na invaziju.
I Washington ga izolira
Naime, odnosi Ankare i Washingtona već dugo su napeti - što zbog viznog režima, što zbog NATO-ovog korištenja vojnih baza (u kojima je i nuklearno naoružanje), a što zbog turske mlitave borbe protiv ISIS-a. Naravno, nisu pomogle ni Erdoganove optužbe da je prognani vjerski vođa Gulen planirao puč iz SAD-a. No Erdogana je najviše razbjesnilo to što je SAD nastavio naoružavati Kurde kao saveznika u borbi protiv ISIS-a, ali i zbog straha od buduće opasnosti, povratka Al Kaide. Najava kako će SAD uspostaviti pretežno kurdske snage, Erdogan je doživio kao izdaju i ostvarenje najgore noćne more. State Department je poslije istaknuo kako su njihove najave pogrešno shvaćene, no Erdogan nije odustao. Počela je invazija, a kako piše Tisdall, čini se da je borba protiv Kurda dijelom motivirana i unutarpolitičkim motivima. U svakom slučaju, Turska svakim danom sve više klizi u potpunu međunarodnu izolaciju, no Erdogana to previše ne brine.