Dok se naši stručnjaci za vrećice ne zbroje, tj. dok izbroje litre i decilitre, Hrvatska broji novce. I to fantastične količine novca. Dakle, dosad smo već iskoristili 6 milijardi eura iz fondova EU-a, pa smo onda za idućih sedam godina dobili na raspolaganje još 15 milijardi eura, a sad je, evo je evo, gospođa Ferreira došla s torbom novaca u kojoj je još 9 milijardi eura.
Dakle, to je oko 24 milijarde eura koje Hrvatska ima na raspolaganju do 2027. godine. Drugim riječima po glavi stanovnika to je oko 6300 eura. Nastavi li se ovakav tempo izumiranja i iseljavanja, vrlo je moguće da će u idućih 5 godina tih 6300 eura po stanovniku pretvoriti u 10.000 eura po glavi.
Dakle realno, da baš ništa ne radi, četveročlana hrvatska obitelj u Hrvatskoj bi u idućih pet godina zapravo trebala od EU dobiti oko 40.000 eura. E sad, problem je što se te pare ne dijele po glavi i po obitelji nego po nekakvim projektima, natječajima i ostalim glupostima, pa da bi došao do tih novaca koji mu neosporno pripadaju, prosječan hrvatski čovjek mora varati, riskirati odlazak u pritvor i izlagati se raznim drugim neugodnostima.
Ali to nije sve. Osim tih 24 milijarde eura koje nam stoje na raspolaganju idućih 5 godina, mi svake godine uberemo još desetak milijardi od stranaca koji posjete našu zemlju. Ove godine ti će nam dobri ljudi ostaviti rekordnih 11 milijardi eura, možda i više.
Idućih 5 godina i od njih možemo očekivati bar još 50 milijardi eura. Ukupno, to je najmanje 74 milijardi eura koje će nam ni krivima ni dužnima pripasti u idućih 5 godina. Po glavi nas trenutnih stanovnika to je oko 20.000 eura.
Uz malo sreće i još puno iseljavanja i umiranja, daj bože još jedne pandemije protiv koje će nas voditi HDZ-e i HZZJZ-e, za pet godina to bi moglo biti i više od 30.000 eura po stanovniku, tj. 120 tisuća eura po četveročlanoj obitelji. Samo treba izdržati; ostati i preživjeti.
Da, da. A da je došao taj dan, evo, govori i druga lijepa brojka koje smo doznali ovog tjedna: prošle godine je kupljeno nekretnina za više od 60 milijardi kuna, objavio je Ekonomski institut u Zagrebu.
Pri tome je polovica tih kupoprodajnih transakcija napravljena s gotovinom. 30 milijardi kuna je iskeširano za kupnju nekretnina, uglavnom stanova, apartmana i zemljišta.
30 milijardi gotovine je iz jednih torbi, prešlo u druge torbe. Ostalih 30 milijardi su krediti.
Najveći dio tih transakcija odnosi se na kupnju stanova i apartmana ukupno plaćenih 23 milijarde kuna. Takav financijski, i još k tome gotovinski stampedo na nekretnine doveo je i do rasta cijena po stopi od 20 posto godišnje.
Između ostalog to je rezultat i sulude porezne politike jer je Hrvatska jedna od rijetkih zemalja koja nema porez na nekretnine, pa su one idealan način ili za pranje novca ili za ulaganje novca koji, vidjeli smo maloprije, privatnim iznajmljivačima u vodopadima dolazi od turizma.
Jer taj apartmanski, rentijerski turizam koji generira goleme količine novca je apsolutno najisplativiji biznis u Hrvatskoj. Jer ga država, općine i gradovi, oporezuju nekakvim smiješnim godišnjim paušalom po krevetu, koji u odnosu na ukupnu zaradu može iznositi i manje od 5 posto.
Što taj biznis čini isplativiji od dilanja drogom. Tamo kriminalci bar riskiraju da ih uhvate. Ovdje čak niti to, sve je legalno. Cijenu takve porezne politike naravno plaćaju svi drugi građani koji žele riješiti svoje stambeno pitanje, posebice mlade obitelji i parovi do kojih nam je navodno najviše stalo. Ali zapravo nije. Nama je kao i svakom drugom ovisniku najviše stalo do naših dilera.
