Za sreću dodirne palac Grgura Ninskog, i onda na posao. Yuvraj je vrijedni Nepalac koji održava Varaždin čistim. Iako je tu tek godinu dana, poznaje svaki dio grada, svaku ulicu ima pod kontrolom. Hrvatska mu se sviđa i želio bi ju bolje upoznati.
"Želim naučiti hrvatski, ali teško ga je svladati. Sve riječi su vrlo teške i slične. Naučim jednu riječi i onda shvatim da ima nekoliko sličnih. Teško je? Da teško. Ali želite naučiti osnove? Ako dobijem priliku, možda i naučim", govori nepalski radnik u varaždinskoj Čistoći Yuvraj Rai.
U varaždinskoj Čistoći radi ukupno 10 njegovih sunarodnjaka za plaću od 1000 eura plus smještaj.
Na pitanje kakvi su oni radnici i kako bi bilo bez njh, direktor varaždinske Čistoće Zoran Svetec nam kaže: "Oni su dobri radnici, a bez njih tvrtka ne bi mogla poslovati! Godinu i pol dana konstantno je otvoren oglas na Zavodu za zapošljavanje i nismo uspjeli dobiti dovoljnu količinu radnika."
Iako rade ono što nitko drugi ne želi, ljudi prema njima znaju biti vrlo neugodni. Pogotovo ih, kaže, smeta kada se u grupama nakon posla druže po gradskim trgovima. "Možda je to druga kultura pa ljudi smatraju da to nije dobro i primjereno, ali ne znam zašto. Svi se družimo zajedno jer nemam ovdje obitelj. Živimo ovdje sami i držimo se skupa", objašnjava Yuvraj Rai. Problem suživota ljudi različite vjere, jezika i rase u Varaždinu su počeli shvaćati ozbiljno - čak 10 posto stanovnika grada, strani su radnici. Na Pučkom učilištu pokreću stoga program učenja hrvatskog. Ideja je da tvrtke plate tečaj nakon kojeg će se stranci i bolje uklopiti.
"Rekla bih da je jezik prva stepenica u uspješnoj integraciji, bilo da je riječ o integraciji u društvo, bilo da je riječ o integraciji u nekakvu manju zajednicu, radnu jedincu i slično. Ako se vi ne možete sporazumijevati, čak i ako ne govorite nekakav strani jezik poput engleskog, koji većinom svi govorimo - vi se nećete moći sporazumjeti, ni uspješno raditi svoj posao i slično", zaključuje ravnateljica Pučkog otvorenog učilišta Varaždin Lana Velimirović Vukalović.
No nekima je sama pomisao da Nepalci ili Filipinci uči hrvatski bila previše. Nakon objave vijesti o tečaju počeli su negativni komentari, čak i prijetnje. Iako 4000 stranih radnika u Varaždinu – prošle godine nisu napravili niti jedno kazneno ni prekršajno djelo.
"Mi želimo izbjeći onu lošu situaciju koja se dogodila u Njemačkoj, Francuskoj gdje su ti radnici bili getoizirani. I onda kada su ljudi getoizirani, onda iz toga mogu proisteći razni problemi – od kriminala nadalje", otvoreno govori varaždinski gradonačelnik Neven Bosilj.
I tako se Hrvatska našla u sličnoj situaciji kao i većina zapadnoeuropskih zemalja. Razlika je u tome što se kod nas dolazak velikog broja stranaca odvio u vrlo kratkom roku što kod dijela stanovništva stvara strah i kulturološki šok.
"Žao mi je što se gleda krivo na njih. Naš narod isto vani radi, isto teško žive. Tako da i oni sad teško žive. Njihova integracija bit će sve jača i jača, što je sasvim normalno", govori Rajko. "Ono što Hrvati rade nekako spontano u stranim zemljama kad se nađu- to trebaju raditi i ljudi koji dolaze kod nas", poručuje sumještanka Ivana.
Različiti pogledi normalna su stvar, no treba ponoviti zašto su ti ljudi uopće došli. Razlog dolaska stranih radnika u Varaždin i druga mjesta nije njihov hir već naša potreba. Kako će izgledati naš suživot u sljedećim godinama - ovisi o politikama koje ćemo kao država donositi. Ako naučimo nešto od iskustava europskih zemalja - postoji šansa da nećemo ponoviti njihove greške.
Jer nije Yuvraj došao u Varaždin nekom ukrasti posao, nego odraditi ga zato što Marko, Ivan Ili Filip to nisu htjeli. Pripremiti nas na suživot s njime, ali i njega na život s nama - u interesu je cijelog društva.