Na Sestrunju prema popisu birača žive 103 birača. Nemaju ni jednu trgovinu, kafić ni restoran. Iznajmljuju se samo jedna kuća i jedan apartman, pa nemaju ni turista.
"Zimi ih ovdje stalno živi desetak, petnaest najviše, a mi koji smo u Zadru, Zagrebu ili Rijeci dođe se, pa nas preko vikenda bude i pedesetak. Ljeti sad nas ima stotinu, ako ne i više. Mi smo baš sretni što nemamo nikakvu gužvu. Imamo gužvu od nas samih, naše djece, mjesec i pol, dva, a drugo je idila", priča Karmelo Švorinić, predsjednik MO Sestrunj.
Na 10. po veličini otoku u zadarskom arhipelagu, a 30. u Hrvatskoj, glavno naselje je na vrhu otoka. Turizam kažu možda nije zaživio jer nemaju ni jednu plažu, a domaći se ovdje kupaju u dva otočna porta. Usamljeni nisu. Cijelo mjesto druži se u prostoru nekadašnje zadružne trgovine, a sada sjedištu mjesnog odbora kojega sami opskrbe pićem. "Volim slušati, popričati, onda se posvadim, pa idem kući", kroz smijeh priča Rosanda Grdović.
"Popularno piće je šmrkavac. To vam je pelinkovac s tonikom i to je nacionalno sestrunjsko piće. Kad bi ljudi došli iz polja, s njive, onda bi bili trapni, odnosno umorni i znojni, i onda bi na brzinu nešto šmrkli i onda je ostalo šmrkavac", pojašnjava Nenad Šužberić. Danas konobari Slavko, koji je prije 60 godina odselio u Francusku, pa je postao i Serge. Iz Francuske je doveo na otok i suprugu, rođenu Parižanku, koja obožava duh malog mista. "Ja sam najstariji konobar u Dalmaciji. Skupljamo se svaki dan otprilike u podne, pa do jedan, jedan i po, dok trajekt ne dođe otprilike i onda navečer od 9, pa do 10, ponekad na boće igraju, i malo se napije i tako", govori Slavko Margetić.
Na cijelom otoku od institucija imaju samo poštu, koja je uselila u prostor nekadašnje škole, i crkvu u koju župnik dolazi svaku drugu nedjelju. U školi koja ne radi već četiri desetljeća mještani su prije tri godine uredili učiteljski stan i namijenili ga trgovcu ili trgovkinji koji bi došli živjeti i raditi na otok. Prijavilo se tada 40-ak ljudi iz cijelog svijeta, pa čak i Irske i Kanade, ali trgovina se nije nikada otvorila jer ni jedan trgovački lanac nije našao interesa poslovati na malom otoku
"Dolazi nam kombi dućan dva puta tjednom, utorkom i subotom. I kod tog čovjeka možete naručiti ekstra nešto ako vam treba", govori Miroslav Švorinić. Iako ima dosta starih i napuštenih kuća, ovdje je kuću nemoguće kupiti jer je na njih uknjiženo puno suvlasnika. Većina stanovnika je bar dio života provela u Zadru. "Imam stan u Zadru, ali to mi je samo za bolest. Ne mogu se vidjeti tamo, nema šanse", kaže Božo Fatović.
Iako su samo 12 milja od Zadra, a administrativno pripadaju ugljanskoj Općini Preko, kažu da su zapravo jako daleko od svega jer imaju najsporiji trajekt na Jadranu. Malo što ih može izbaciti iz takta kao Mate Balota. Ne žale se previše, ali ako baš moraju, onda će se potužiti i na divlje svinje koje im redovito prekopaju vrtove. "Naišla sam na čopor i ja sam došla doma bez papuča, bez svega. Nisam imala vrimena. Papuče su mi se izule", govori Rosanda Grdović.
Na kraju se moraju požaliti i reporteri. Trajekt Mate Balota kasnio je sat i pol, pa se i ova reportaža emitira dan kasnije. Možda nam tako i treba kad smo bili jedini turisti koji su remetili otočnu idilu.
