Od garaže prije 14 godina - do modernih tvornica i najbržeg električnog automobila na svijetu. Da može ići 400 kilometara na sat svi znamo, ali kako Nevera dođe do toga - to smo provjerili u Rimčevoj tvornici na Jankomiru. Na ulasku su nas upozorili da ne diramo narančaste kablove, a obavezna je i zaštita na cipelama - koja vas uzemlji, da iz tvornice ne iziđete naelektrizirani. Dio posla je robotiziran, pa ovdje nema stričeka koji lemi i spaja žice - to rade moderni strojevi, u nekoliko sekundi.
"Slaganje žica kao što vidite radi se ručno. Imamo automatizirane procese, ali finalno je sve ručno. U jedan auto utrošimo 25 kilometara žice", govori koordinator Odjela ožičenja Boris Habulin.
Živčani sustav Nevere mora biti sto posto ispravan, jer inače moraju raditi sve iznova. Nevera je jako osjetljiva - u nju se ne može ući, ne smijete je dotaknuti, ne smijete joj se ni previše približiti, možete samo gledati.
"Ovo je Nevera u prvoj zoni. Ovo je ta zona nula, tu sve panele stavljamo na auto, da vidimo paše li sve i imamo li kakvih problema. Cilj je provjeriti sve luftove, potencijalne greške, jer jednom kad ode na lakiranje nije baš jednostavno", kazao je voditelj proizvodnje hiperautomobila Ivan Fumić.
A ključ svega je baterija. Jedna puna vozi od Zagreba do Splita. A može napajati recimo manju hidroelektranu ili preko 20 kućanstava. Baterije su Rimca i proslavile, a radi se na novim, još boljim i modernijim. Tek će za dvije godine biti u prodaji, nema ih na cesti, ali jednu smo uspjeli vidjeti izbliza.
Jedna mala ćelija baterije trenutno može napajati recimo dva daljinska upravljača u kućanstvu, ali kada se spoji u jednu veliku bateriju napajat će jedan sportski auto. U Rimcu će takvih baterija proizvoditi godišnje 45 tisuća.
Pet tjedana im treba da proizvedu samo jednu Neveru - koja bez dodatne opreme košta dva milijuna eura. Prodano ih je do sada 50, sve skupa će ih na cesti biti 150, a samo dva Hrvata je voze. Mate Rimac i jedan liječnik. Prije ceste, auto prolazi rigorozne provjere.
Nakon nulte zone sve ide u proizvodnu liniju. Ovdje ih je 5. Na trećoj se recimo stavlja baterija, na četvrtoj eksterijer, a onda slijedi kontrola kvalitete.
Nju provodi Aleksandar sa svojim timom. Tipke, svjetla, softveri, kočnice - testira se sve.
"Njihova odjeća je anti scratch. Veoma smo oprezni, koristimo rukavice. Unutra imamo testni tepih, sjedala sve. Testiramo auto prvo s mini washom. Onda aktiviramo sustav koji simulira snažnu monsunsku kišu, u trajanju 10 do 15 minuta. Da potvrdimo da nigdje nema curenja, znači Nevera mora preživjeti Neveru", kazao je voditelj tima za inspekciju kvalitete Aleksandar Pavlov.
Kada preživi sve nevere i bure ide na testnu vožnju s profesionalnim vozačem. Tek onda dobiva originalne gume i spremna je za posljednju inspekciju.
"Auto parkiramo u ovaj svjetlosni tunel. Tu se provjerava interijer, eksterijer, gleda se ima li kakva ogrebotina - da se može to popraviti", govori Pavlov.
I to je to. Put od pet tjedana nastajanja superbrzog auta u četiri minute. Jedina je šteta što nam Mate nije dao da ga sami testiramo. Ali, to je valjda ostavio za idući put.