U petak, zadnji dan prvog polugodišta, u zagrebačkoj osnovnoj školi dogodio se nezapamćeni masakr. U pomahnitalom pohodu 19-godišnjaka, život je izgubio prvašić, a ozlijeđeno je troje učenika i učiteljica. Tragedija je to koja je ujedinila cijelu Hrvatsku. Kako prebroditi traumu, kako razgovarati s djecom, kako opet mirne duše pustiti dijete u školu? Pitanja su za psihologa Borisa Jokića koji je bio gost Mojmire Pastorčić u RTL Direktu.
Bio si večeras na ovom mimohodu. Ne sjećam se kad sam vidjela zadnji put ovako dirljivu sliku. Nije bilo nikakvih transparenata, nije bilo bučno, ali poruka je bila vrlo jasna.
Vrlo jasna poruka s pijetetom, prije svega prema žrtvi djeteta. Ali isto tako jedna borba za sigurniju školu, za sigurnije odrastanje, za sigurniji rad odgojno obrazovnih radnika u školama. Mislim da je to vrijedna borba i da je ovaj mimohod pokazao da se Hrvatska može ukazati na problem na jedan primjeren način.
Zanima me je li ovo što se dogodilo u petak označilo promjenu paradigme kod nas? Do petka smo živjeli u gradu koji je siguran, u državi koja je sigurna. Je li se sad to promijenilo, sad mislimo da živimo u gradu i državi koja nije sigurna?
Pa vjerojatno ljudi imaju drugačiji dojam. Međutim, ovo nije prvi slučaj nasilja u školi. Mi smo imali već 90-tih godina i 2000-ih godina nasilja u školi. Štoviše, imali smo 1972. godine isto tako, slučaj ubojstva u školi, točnije u Zadru. Dakle, nije prvi put. Međutim, ono što je ovoga puta vrlo jasno jest da je osvijestilo problem koji je ovdje već dugo, a to je da je pitanje sigurnosti odgojno-obrazovnih ustanova, rada u školi i odrastanja. Nešto čemu trebamo posvetiti dužnu pažnju kao društvo i to moramo učiniti.
Sad se konačno čini da hoćemo. Bez obzira na to što si sad nabrojao neke slučajeve koje smo već imali kao da smo sve ove slučajeve gledali u Americi. Gledali smo to i u Srbiji, ali uvijek smo to gledali na televiziji, a ne u našem susjedstvu. U tom nekom smislu mi se čini da se kod ljudi promijenio taj dojam.
Naše društvo nije niti bolje niti lošije nego druga društva. To nije problem niti samo Amerike ili Srbije. Jedna od zemalja koja je imala cijeli niz takvih ubojstava u školi je Finska. Društvo o kojem često volimo i kojeg često volimo idealizirati. Međutim, ponavljam, ono što je važno jest da ovo bude povod da napravimo bolje društvo, da razgovaramo na drugačiji način, da smanjimo tenzije u društvu, da smanjimo agresiju u društvu da obratimo pažnju na sustave koji su nam jako važni, na podsustav javnog zdravstva, socijale, škole, odgoja i obrazovanja. Ovo je prilika da ne samo promijenimo brave na vratima škola i dječjih vrtića, već da se posvetimo pitanju sigurnosti, nasilja i kvalitetnog odrastanja, baš kao i skrbi za mentalne bolesnike.
Sad kad si već spomenuo brave na školama, jesu li onda zaštitari na ulazu u školu rješenje za sve?
Svjetska iskustva pokazuju da vanjske osobe koje čuvaju školske zgrade nisu najbolje rješenje. Puno bolja rješenja su ona u kojima je osoba koja je zadužena za sigurnost i dio zajednice, dakle dio kolektiva škole. Ta osoba je često i ona koja može utjecati na druge negativne pojave u školi poput vršnjačkog nasilja, potom nasilja prema drugim odgojno obrazovnim radnicima. To je i osoba koja bolje poznaje djecu, koja poznaje roditelje. Tako se zapravo pokazuju svjetska iskustva puno bolje rješavaju problemi sigurnosti i nasilja nego angažiranjem vanjskih tvrtki. Također, treba reći da Hrvatska ima oko 1300 matičnih osnovnih i srednjih škola. One nisu u jednakom riziku od sigurnosti. U nekim školama nije možda potreban zaštitar u manjim seoskim školama, negdje u središtu Istre, gdje svatko svakoga zna. Pitanje je, je li taj zaštitar uistinu potreban. Istovremeno imate u Splitu i u Zagrebu, ogromne škole u kojima postoji mnogo devijantnog ponašanja, gdje možda trebaju i više takvih osoba koje su zadužene za sigurnost. Pametna rješenja su ona koja u biti procjenjuju potrebu za sigurnosti na temelju dva elementa. Jedan je sigurnosna procjena samih, recimo, Ministarstva unutarnjih poslova gdje je koja sredina i gdje postoje određeni problemi, a druga je potreba samih odgojno obrazovnih djelatnika. Dakle, oni sami mogu reći osjećaju li se sigurno, na koji način i koji oblik potpore im je potreban.
Sudjeluješ sad u sastancima kako bi se pronašlo neko rješenje. Što napraviti? Nije rješenje zaštitar, nisu rješenje brave. Koje su to stvari koje se sada trebaju napraviti?
Mislim da još treba jednu stvar jasno reći. Dodatno opterećenje postojećih odgojno obrazovnih radnika bi također bio krivi put. Naime, sama činjenica da je netko od čistačica u školi zbilja ne možemo staviti uz to da bude i portir u školi, da se brine vezano uz nasilje. Hrvatska može jer nije posebno velika zemlja, zbilja ustrojiti takav sustav da imamo osobe u školi koje bi bile različitog profila, koje bi djelovale ne samo na to tko ulazi u školu, nego i na negativne posljedice u školi. Jedan od takvih primjera je bio, recimo, kombinacija između socijalnog radnika, osobe koja prepoznaje određena mentalna stanja kod učenika i kod odgojno obrazovnih radnika i koja je zadužena za sigurnost. Takve radnike imaju zemlje poput Norveške, Islanda. Oni su odustali od vanjskih čuvara, jer ovdje profil osoba može adresirati pitanje ako se događa nasilje. Može dati bolju povratnu informaciju i samom MUP-u i sustavu zdravstva, surađivati sa školom. S druge strane imamo škole gdje bi možda i portir bio dovoljan ili dodatan domar koji bi bio zadužen da kontrolira sigurnost. Ali opet kažem uz financijska sredstva. Uz jasnu političku potporu možemo doći do nekih boljih rješenja. Ovo nije trenutak za neke podjele, naročito političke podjele. Treba skupiti glave. Treba naznačiti da je rad u školi isto tako vrijedan rad, poseban rad i da treba dati financijska sredstva da se sigurnost u školama poveća, prije svega na korist djece, učenika, roditelja koji su onda sigurniji, ali i odgojno obrazovnih radnika.
Pitala bih te kao psihologa: svi su doživjeli traumu i djeca i roditelji. Na koji način razgovarati o ovome s djecom i postoji li nešto što djeci ne treba govoriti?
Prije svega ne treba govoriti da o ovom ne treba govoriti. Naime, treba otvoriti razgovore u vezi ove situacije. S druge strane, treba izbjegavati vrlo zatvorena pitanja poput "što ti je" ili "je li te strah"? Idealno je vrijeme budući da su sada praznici i blagdani su otvorili pitanja u vezi ovoga, ali isto tako ukazati na neke pozitivne strane naših života. Mi smo okruženi zbilja sivilom i ako pogledamo što ljudi govore, pomalo su i bez nade. Međutim, u našim životima u svakodnevici ima toliko toga dobroga. Ovo je prilika da se otvoreno razgovara o negativnim stranama života, da se pita i prihvati da postoje različite emocije, ali isto tako da se ukaže da i u toj obitelji ili u različitim obiteljima u Hrvatskoj postoji dobro i postoji toliko toga dobroga. Naime, kao što sam rekao, emocije su tu glavne. Treba prihvatiti emocije pitati "kako si to". Jednostavno pitanje treba uzeti u obzir kako se osoba osjeća. Prihvatiti da je možda i tužna, da je ponekad i ljuta zbog ove situacije, da je ustrašena. Treba prihvatiti reakciju bijesa kao moguće emotivne reakcije, ali na osnovu toga sljedeći korak bi trebao biti da se razgovara o pozitivnom. Toliko je toga pozitivnog u našim životima. Osvijestimo to i kao zajednica i kao obitelj kao primarna zajednica, a onda i šire, ali i kao društvo. Ako se fokusiramo na pozitivno, ako skupimo snage zajedno ovu situaciju možemo iskoristiti za neke puno bolje stvari.
Može li nam ovaj tragični nezapamćeni slučaj otvoriti to da se više razgovara o mentalnom zdravlju mladih? Čini mi se da se jednostavno ne priča o tome
Apsolutno bi trebalo. Ne samo o mentalnom zdravlju mladih, nego o općenito mentalnom zdravlju u društvu. Ali kad govorimo o mladima, trenutačno je najveći nedostatak upravo stručnjaka za mentalno zdravlje djece i mladih i država bi trebala uložiti znatna sredstva upravo u tom vidu i to bi na neki način bio također pozitivan ishod. Ako može uopće biti išta pozitivno iz ove situacije i to bi bilo na korist i za budućnost svih onih koji tek dolaze. Ali sam ovaj slučaj zapravo pokazuje još jednu stvar, a to je da u odgojno obrazovnim ustanovama rade ljudi koji su požrtvovni i koji su fenomenalni. Nastavnica koja je ranjena i kojoj ja želim najsretniji oporavak je fenomenalna nastavnica. Ja je i osobno znam. Bila je dio cjelovite kurikularne reforme. Ne samo da je bila dio, ona je vodila jednu skupinu. Znam o kakvoj se osobi radi. Znam o kakvom se kolektivu radi. S njima surađujemo. To je samo jedna škola, a takvih je 1.300 ljudi koji rade u školama. To su vrijedni ljudi. Trebamo im dati sve da mogu raditi svoj posao profesionalno. Treba odmaknuti određene pritiske, pritiske roditelja, novih oblika ocjenjivanja. To su osnovni elementi koje možemo poboljšati, osim brave i osim ulaska u školu. Ovo je prilika da poboljšamo jedan važan dio našeg društva, a to je škola, a isto tako da onda utječemo na neko sretnije i kvalitetnije djetinjstvo, koje dugujemo djeci. Ne samo našoj djeci, nego svoj djeci koji žive u ovoj zemlji.
